ŽIVOT...

Opet razmišljam kako je život neobičan i čudan.Ponekad nas mazi i pazi, a ponekad nas doslovce zgazi?Zašto.

Zar samo zato jer želimo malo sreće, malo ljubavi,malo pažnje.

Toliko je malo potrebno za sreću,osmijeh,pogled,topla riječ,istina.Zašto?

Svi smo se izgubili u nekoj žurbi,u utrci sa vremenom,u nastojanju da imamo više i bolje od drugih,veći stan ,bolji auto,ljepši mobitel,više novaca.Nemamo više vremena za obitelj, za prijatelje,za djecu,za male stvari koje život čine sretnim.


Želimo često puno toga reči,puno toga objasniti jedni drugima,ispričati se ,isplakati se,nasmijati se, a nemamo vremena.Zašto?


Razmišljam kako je život često prekratak da kažemo sve što želimo jedni drugima a mi za to nemamo vremena.


Dragi moj prijatelju sve ove riječi su posvećene Tebi.Znam da smo imali još puno toga reći i ispričati, ali nažalost nismo više imali vremena.

Žao mi je zbog toga,ali evo ja ću biti tu s tobom u mislima i bar na ovaj način razgovarati s tobom.

Želim Ti laku noć i Anđeli neka mi Te čuvaju.....

:)

sto se tice zurbe i ljudi prevladava materijalizam jer to osigurava bolje sutra..no pretjeralo se i izgubio se osjecaj ljudskosti..ima u svakom od nas ljubavi i paznje ali kao da se ljudi boje izrazit..ok..neki nisu naucili..imaju vremena ovaj zivot da nauce mico.. :)

to je zato jer živimo u ovome gradu, gdje nitko nikog ne gleda , i nitko nikog ne zanima i svak sam gleda sebe i svoje probleme i gdi će kakvu korist od drugoga pobrati, i svi hodaju okolo ko hrpa nezainteresiarnih zombija,, prijateljice te ne nazivaju jer su prezauzete , kada ti je teško to ih sve opterećuje, kada napraviš neko sranje niko te ne pita kai ti je zakai si to napravio nego te lijepo stračaju okolo, evo ,,, dali je zbilja onda stvar u promjeni zraka malo pa kud puklo da puklo,,

ljubav i pažnju ili imaš ili nemaš, a naravno da prevladava materijalizam , jer u sebi nemaju ljubavi i pažnje i duha i ljepote , nego su prazni i samo ih ispunjavaju materijalne stvari

i vani svagdje u svijetu mora se raditi i ljudi su u gužvi da prežive , ali se onda lijepo svi ponapiju poslije posla , ako ne naručiš neki alkohol kada izađeš vani ispadaš seljak, posjećuju se , daju i dobivaju otkaze i ono mislim živi su , a tu u ovome seljačkom zagrebu ma kada ja mogu sa svojim frendicama u pet otiči van i naručiti butelju vina i navečer se vratiti sa taksijem doma, i to nas ubija , ne rad , ne posao, ne materijalnost , nego ovi sebični hladni i neveseli ljudi koji ovdje žive

a prije svega užaasnooo fini i pretenciozni,, je da,, a da sedamdeset posto njih dodješ u stanove umro bi od neukusa , da ih pitaš di su bili bu, da ih pitaš kai su pročitali mu, sam piju one svoje blentave kave i misle da su svu pamet svijeta pobrali, a ako se netko pojavi na radnome planu sposobniji od njih dobe slom živaca,, i depresivni jer nemaju više , jer nemaju alfu , jače , jer ih niš ne ispunjava osim toga , pa su u komi zakai vozim stari punto ako mogu alfu, zakai se moram ja jadnik voziti u tramvaju , majko mila a 70 posto civiliziranog svijeta se vozi u intercity vlakovima i podzemnim željeznicama na posao, ,, ali ne ,, oni,, jaadddniii stalno su jadddniii i nikada nemaju za niš love ,, je ,, hahaha , dok ne strajbaju pol plaće na tri krpe ,,

Nitko nije niti u žurbi niti u srci s vremenom radi hvatanja novca. Vrijeme nam odnosi iskrica, filmovi na teveju, igranje bezveznih igrica i slično, na što se prije nije gubilo vrijeme (sati i sati) nego se to vrijeme provodilo, ne pišući (kao ja sada i svi ostali) nego pričajući s ljudima uživo.