Zapis iz mojega dnevnika i iz života

 
I tako, sad se skrivam u svom stanu. Sve dok se svi prave da vjeruju ovome koji se predstavlja kao ja neće me tu tražiti. A kad on ode na posao popnem se na tavan i tu budem sve dok ne ode spavati. Nemojte me pitati kako znam kad je to, jednostavno znam, moguće je čak onaj moj unutarnji sat na neki način povezan s njime i njegovim bioritmom. Tada se spustim u stan i jedem, uvijek mi ostane dosta od njegove večere jer čini se da ima slab apetit, možda ga čak peče savjest zbog onog što radi. Dobro u svemu tome je da voli baš ona ista jela koja volim i ja. A možda sve ne pojede jer jede negdje vani, ne bi me čudilo da u njihovom restoranu kad im već svaki dan osobno donosi i predaje izvješća.
Strašno, baš strašno me zanima što piše u tim izvješćima jer mislim da zapravo ništa ne zna o meni, bar iz prve ruke. Nikad se nismo sreli, onako oči u oči, što znači ni porazgovarali, niti on naslućuje da sam mu noću tako blizu. I što bi onda uopće mogao napisati, a da nije besmisleno nagađanje iskonstruirano isključivo na raznim događajima iz moje prošlosti, o kojoj sigurno dosta toga zna, no samo površno, bez ikakvog imalo dubljeg poznavanja mojih emocija, želja i motivacije. A možda smišljeno i bezočno laže naprosto izmišljajući moje postupke i namjere, da podgrije interes svojih poslodavaca za mene, a to opet samo da sačuva svoj posao. Jer koga bi on, već ovako dobrano mojim životom preobražen u mene, više ikad uopće mogao uhoditi kad bi jednog dana ovaj moj slučaj bio zaključen.
Znam, slučaj je malo preteška riječ jer, makar i samo na razini podsvijesti, objektivizira i istovremeno problematizira određeni skup, počesto navodnih, životnih činjenica, čineći ih suspektnima tzv. neutralnom promatraču. Upravo zato i on tiše i brže diše, a zjenice mu se šire kako bi što bolje uočio svaki detalj. I mada je cijela ta operacija, naravski, tajna, upravo je to ono što se njome želi postići: stvoriti dojam da se u moj život, u mene, ima razloga opravdano posumnjati, ako ništa drugo a onda jer se nitko, a ponajmanje oni ne bi bavili nečim što, zbog svoje posvemašnje nedužnosti i bezazlenosti, ne zaslužuje njihovu pozornost.    
Ja sam ga vidio samo iz profila, u mraku malčice razrijeđenom mjesečinom, dok je spavao u mom krevetu. I jednom s leđa, kad sam zbog prehlade ostao cijeli dan u sobi pa sam ga promatrao iz svojeg skloništa pod krevetom, sjedio je za radnim stolom i čitao moju poštu koju je pokupio iz sandučića. Nekoliko puta se potiho nasmijao, baš kao netko tko iskreno, iz dna duše prezire svaku emociju, a onda je preko sat vremena nešto pisao, odgovor nekomu tko je pisao meni, pomislio sam. I bio sam u pravu. Drugi dan sam u ladici stola pronašao pismo koje mi je iz Londona, gdje je već pola godine u sklopu razmjene postdiplomanata, poslala Sandra.
Ne znam što joj je odgovorio no intuicija mi govori da joj je na prepreden i podmukao način raznim prozirnim aluzijama natuknuo kako se spremam doći k njoj u London i učiniti joj nešto nažao. Možda čak i nešto najgore, mada na to nikad nisam ni pomislio. A za ono što ponekad, i to ne baš često, sanjamo još uvijek nismo odgovorni, bar ja to tako mislim. Pa ipak, ako se Sandri nešto stvarno dogodi i istražitelji kod nje pronađu njegovo pismo sigurno će mene okriviti. I ništa mi neće pomoći to što ću znati tko je učinio tu strahotu jer bit ću, kao i toliko puta do sada, jedini koji zna pravu istinu. A njih neće zanimati ni motiv, zapravo njegovo nepostojanje, ni moja biografija, ni neporočan karakter, a ponajmanje ono što ću imati za reći u svoju obranu. Znam već, pitat će me s prepredenim osmijehom na licu: "Je li ovo vaš rukopis ili nije?", kao da unaprijed znaju moj odgovor. I zato ću iz principa samo šutjeti, sve dok me ne upitaju nešto bar mrvu pametnije.   

:)

idem si kopipejstat sve epizode i pročitat u komadu. al ovo je dobro i samo, znaš!

Pa naravno.

"...trebalo bi živjeti drugačije..šutjeti. zašto nastavljam govoriti kad znam da me svaka riječ udaljuje od istine koja kao da živi jedino u šutnji?! ali to prokletstvo nada da ću pronaći govor koji će biti poput šutnje tjera me govoriti..."