Lenjingradski dnevnik

Moj djed je imao prijatelja. Gospodin Linguini se zvao.
Divan je to čovjek bio, strašno privržen obitelji, opušten, zajebant.
Sve što je on pričao, zvučalo bi smiješno makar se inače radilo o ozbiljnim stvarima.
Još se sjećam kako smo se smijali kada nam je svima pričao kako je njegov pokojni otac, također obiteljski čovjek, utorkom i četvrtkom posjećivao svoju ljubavnicu.
Njegova supruga znala je za tu vezu premda se pravila savršeno neupućena te u izvanbračne pothvate.
To su bila druga vremena, a ona nije ni pomišljala na razvod braka.
Umjesto toga radije je svaki utorak i četvrtak mužu priredila najljepše donje rublje, najbolje odijelo koje je prije toga besprijekorno izglačala te izabrala finu svilenu kravatu.

„Ako stari već ide u štetu mater nije 'tila da kurbača okolo priča protiv nje. Neka kurviš barem dobro izgleda“

(juhuhu:) (Linguini;)

dobra priča

A što joj je drugo preostalo. Hvala bogu što mi smijemo popizditi u takvim i sličnim prigodama.

Amen to that Schoko! :)

I uzeti mu pola imovine, pa nek slobodno i ostane kod rospije. ;-)

Pola? Pa pola mi pripada tako i onako da je npr. umro gad prevarantski. Treba mu uzet sve, ipak su u pitanju psihičke boli. :-)

genijalka!! :-)) daj bog ak mi se ikad slično desi da jedino od čeg bi patila bude sindrom gospođe lingvini. :-))