Pogled iznad tipkovnice

ROBOT, RIBA, I POLICAJAC SAM...
 
Mjesto radnje: III. Policijska stanica u Londonu
Vrijeme radnje: «zora je svanula...»
Tok radnje:...Policajac Sam u noćnoj smjeni, već pomalo otečenog lica, minut – dvije prije same promjene njegove smjene primi još jednu žrtvu...žrtvu silovanja... Policajac Sam pokušat će biti strogo profesionalan, no, pitam ja Vas: kako zatvoriti emocije, oči, osjećaje, suze, tugu, gnjev, bjesnoću, žalost?!? ...pred ovakvom pričom...
Policajac Sam:
«Vaše ime i prezime?»
Žena:
«Riba»
Policajac Sam:
«Riba što?!?»
Žena:
«Zovite me samo Riba... zar je uopće toliko bitno moje ime...a što je s mojom boli?!? (plačući dovrši)...»
Policajac Sam:
«U redu, gospođo Riba...želite li da Vam postavljam pitanja ili ste svjesni svega što Vam se dogodilo u posljednjih 24h i u stanju ste priču ispričati sami?!? (tipkajući, popunjavajući formular, ne probuđeno govori)
Riba:
«(usnice podrhtavaju, ali spremne su...) Što mi se dogodilo u posljednjih 24h?!? Pa kako da skratim priču, svoj život u posljednjih 24h...kako da zadnjih šest godina sročim u jednu rečenicu?!? u jedno djelo?!? u jedan zaključak?!?
Dat ću sve od sebe...jer želim da i On pati, iako sam ja jača od Njega, iako ne volim osvetoljubljivost, ali što mi drugo preostaje?!?»
Policajac Sam:
«On, Njega?!? (začuđeno, zijevajući....očekuje...zna što očekuje...zna početak priče, sredinu i kraj)» Barem misli da zna...
Riba:
« Zove se Robot! (razjasni za sada samo ime)...
 
Atmosfera u III. Policijskoj stanici nije baš ugodna...još uvijek goru sva svijetla...ta neonska svijetla...što bodu oči...što probijaju dušu...tamo gdje boli... Prostorija je zadimljena...cigarete su jedini lijek...jedino traženo umirujuće sredstvo...jer bez cigareta, ostali bi bez zraka...miris kave hrani nosnice...razbuđuje oči...tjera priču od početka...
 
Policajac Sam:
«Nastavite!»
Riba:
«(plačući) Ubio me...ubio mi dušu...razorio mi tijelo... ukrao ono sveto... i još ga volim... iako je uništio, ugasio moje svijetlo, okrao me cijelu... napravio ožiljak... zabio do kosti... ožiljak koji neće zacijeliti... ožiljak koji vječno boli... ožiljak što nosi smrt...»
Policajac Sam:
«(prekine) Smirite se malo... Znam da Vam je teško, ali pokušajte se opustiti...ako treba zaustavit ćemo se na trenutak, da se odmorite...pa kad Vam bude malo bolje, krenut ćemo dalje s pričom... ili? (ne dovrši riječima, već dovrši pogledom koji se zaustavio u njenim očima)...»
Riba:
«(udahne, izdahne, duboko) Ne, sve je u redu..Mogu ja... Samo htjela bih Vam ispričati cijelu priču... da me shvatite... iako znam da moju bol ne možete osjetiti... niti to tražim od Vas... i mogla bih Vam samo reći njegovu adresu, mjesto gdje ćete ga sigurno naći...mogla bih od Vas tražiti da ga zatvorite zauvijek... da ga kaznite zauvijek... da ga mučite zauvijek... jer povrijedio me, jer....Ne mogu niti izgovoriti tu riječ... Uštipnite me...Možda se probudim... Možda je ovo samo noćna mora... Koja ima kraja... ?!? ili, ne... znam... Živa sam... Budna sam... Živim noćnu moru... U glavi mi odzvanja scena, događaj, cijeli film...Nije složen...slike su jasne... Vidim sebe, vidim svoje mlado dobro tijelo...mlado zdravo tijelo... Vidim osmijeh.. Vidim Robota pokraj sebe...Sretni smo... Volim ga... Ne!!! Mrak je... Na otoku smo, na otoku gdje smo se prije šest godina upoznali... prije šest godina pogledima zaljubili, srcima udarali... dodirima stiskali... i ponovno nakon šest godina smo tu, na otoku gdje smo se zaljubili, samo ovaj put zbog drugog razloga... Ostavila sam ga... Povrijedila sam ga... Napustila... Riječima... Tijelom... Srcem... Dušom... Umom... Zauvijek! Zbog sebe... Zbog Njega!!! (policajac prekine njezin snažni glas)
Policajac Sam:
«Zbog Njega?!? a taj je, tko?!?»
Riba:
«(ne želi odgovoriti policajcu, želi lagati, sakriti svoju srodnu dušu, jer ne želi i njega povrijediti) Njega?!? Ne!!! zbunih se... oprostite mi, možda nisam jasna... oprostite mi što ponekad rečem nešto što nema smisla... Ne, ne postoji drugi... Nikad nije ni postojao...(ne gledajući policajca u oči, jer svjesno laže, a on bi mogao to iz njenog pogleda otkriti)...
Policajac Sam:
«(sumnjajući, drsko reče:) Nastavite!»
Riba:
« Da, znam... povrijedila sam ga... na našem otoku ljubavi... ali kako ostati u vezi s nekim, kome se ne možeš cijeli predati, dati sebe kao jednu cjelinu?!? Kako me može zadržati kao takvu, polovnu, pokraj sebe?!? Znam da me Robot voli... Osjetim tu njegovu ljubav 365 dana u godini, 12 mjeseci, 30 dana u mjesecu, 4 tjedna u mjesecu, 7 dana u tjednu, 24 sata u danu... ali... ne mogu mu uzvratiti jednako... isto... i borim se sa tim... gušim samu sebe... mučim i sebe i njega... Bolje da ga ostavim... Znam boljet će ga jedno vrijeme... Boljet će ga, ali samo na kratko...jer sigurna sam naći će drugu, bolju...Zaslužio je to... jer dobra je duša... Duša koja dobiva...
Ali... Očito moje riječ nisu bile samo riječi... Za njega bile su oružje... Bile su nož, mač, puška, raketa, uže, bomba, dinamit, staklo... oružje koje je razrezalo, ubilo, zapalilo, diglo u zrak njegovu dušu...sve njegovo...  jedino rješenje...Bila je njegova «samoobrana»... Uzeo me... opet... uzeo me cijelu... uzeo me na silu... Kričala sam... Vikala... Zapomagala... Molila.... Kumila... Preklinjala... uzeo me na silu... Rastrgao mi odjeću, rastrgao me cijelu, rastrgao moju dušu...moju kožu... Stavio mi ruku na usta... Nisam mogla disati... Oči su ga gledale, vidjele su zloću, bol, patnju, snagu, moć... Rekao je... «Bit ćeš moja zauvijek!...Jer bila si Jučer...Bit ćeš Sada! ... A i Sutra!» Nikoga nije bilo blizu nas da mi pomogne...da me spasi... da spasi moju dušu... Udario me... udario po guzi... tukao moje tijelo, jer je njegovo nekad bilo...Postao je robot...Čupao mi kosu, jer sam ja voljela divlje... grizao mi vrat, jer sam ja htjela tako Jučer... Nabijao se do kraja u mene, jer smo skupa nekad to voljeli... Čučao mi leđa, jer sam mu to nekad dopuštala... Stavio prst u guzu, jer on to voli.... jer njega to pali... jer samo tako najjače svrši... i svršio u mene... jer je tako on htio, zbog onog Sutra... da zauvijek ostanem njegova... Nisam brojala koliko puta sam mu rekla NE... ali rekla sam... jer nisam ga htjela... jer ostavila sam ga... zauvijek... (pukne iz nje plač, suze, jad, jecaj i pogled u policajca u kojem traži spas, dušu, rješenje...)
Policajac Sam:
«(odlučno i jasno) Gospođo Riba...razumijem Vas... Žrtva ste... i možda ću Vam zvučati grubo... ja sam tu da Vam pomognem... Mi smo tu da Vam pomognemo... ali, draga moja Gospođo Riba... Prvo na Vama primijetih vašu skladnu figuru... Vaše dobro skrojeno tijelo... Vaše ljupko lice... rumene obraze... Nevini pogled... Ne, nemojte misliti da Vam se udvaram...nemojte misliti da bol neće proći... Poslat ćemo Vas u centre gdje odlazu žrtve kao što ste Vi... Nakon terapija, osjećat ćete se bolje... Zašto Vam sve to govorim... S tužbom nećete ništa dobiti, samo izgubiti... Znam da Vam nije do novaca.... iako ćete se istrošiti... Procedura traje... Godinama ćete se vući po sudovima... sudnicama... i boljet će Vas još više i jače... i nikad kraja... A bili ste sami... Vaše riječ protiv njegove... Vaša priča, Njegova priča... On nije stranac u noći... On je Vaš ljubljeni, nekad bio... Ostavili ste ga i minut poslije dali ste mu se...Kako da to objasnite njegovom odvjetniku, sucu?!? Napravit ćemo pretrage...ali slabi su dokazi... Ja Vam govorim za Vaše dobro... Na Vama je da odlučite... Iz iskustva, jer mnogo je žrtava Silovanja nažalost, iz iskustva Vam mogu reći, jer znam koje ćete muke sami prolaziti, nitko Vam neće moći pomoći, nije da neće htjeti, već neće znati kako, mogu Vam samo reći zaustavite se, razmislite, sada Ga želite zatvoriti, ubiti...ali to nije rješenje... Žene žrtve Silovanja imaju svoj centar, doktori su najbolji, terapije su rješenje i korak naprijed u svijet, u život. Znam sad Vam to zvuči nemoguće, nestvarno, neizvedivo, ali vjerujte mi tako je...
 
NASTAVIT ĆE SE...