ŽIVOT JEDNOG STVORENJA

Sumrak se lijepi na krovove kuća. Hladnoća je osjetnija, mada je vjetar prestao puhati. Hodam lagano nogu pred nogu. Bistrim um svježinom koja mi čisti obraze i nozdrve. Na trenutke zatvaram oči. Udišem duboko. Ne zaustavljam korak. Hodam žmireći. Rukama u džepovima prebirem duhan i mekane okruglice tkanine.
Davno me presto zanimati pakao svakodnevnice. Jutarnja brijanja. Posjeti frizeru. Zubaru. Prestalo me interesirati. Kosu sakupljam gumicom s teglice kiselog povrća što mi je mama poslala. Bradu svakih par mjeseci podšišam i ponovno ju saplićem u pletenicu. Godi mi. Štiti me da ljudi ne prepoznaju osmjeh u kutevima usana. Zašto je ljudima toliko čudno ako hodam gradom i smješkam se. Da hodam i plačem, nitko se ne bi začudio. Zato se krijem. Na meni stare traperice, baš one mekane, koje su već tanke, tanke na koljenima, otrcanih rubova, od ljubljenja s asfaltom. Gore, dugački smeđi samteni kaput. Dovoljno topal, dovoljno lagan da mi ne stvara težinu na ramenima. Mogu opušteno hodati bez da mi daje bol na ramenima, dozvaljava  glavi da podigne oči s ceste prema horizontu i mjesecu koji je večeras čudno nagnut, kao da se želi usidriti.
Ja sam se usidrio u svom životu prihvaćanjem. Prihvaćanjem sebe i ovoga svijeta oko sebe. Pomirio sam se s njim. Ne objašnjavam više svoje postupke. Učinim po srcu. Koliko god to bezumno bilo, kao davanje otkaza, razvod, odlazak na selo. Jesam možda malo ishitreno to učinio u jednome danu, no bar sam sve boli u trenu odsjekao. Čisti rezovi su bitni. Ne ostavljti žile rastrgnuto da vire, polako trunu, pretvarajući se u gangrenoznu nakupinu koja se širi i ubija. Čisti rez – brzo zarasta. Srasta s nekim novim ja. Od boli činim sebe.
Osmjehujem se ponovno sam sebi jutrima u kupaonici ogledajući se u starom okruglom zrcalu, ispucale srebrene podloge, koje mi crnim točkama radi rupe na licu. Uvijek sam se mrzio umivati. Ne razumijem tu slatkoću hladne vode na pospanom licu. Čemu sam sebe šokirati. Kava. Cigareta. Rakijica. Novine. Pas pod nogama. Hruskanje kosti u njegovim zubima. Nitko ga više ne tjera. Neka glođe pod stolom i pas mora imati svoje trenutke za opuštanje i uživanje zašto ne bih i ja.

...bilo jednom...

U amo jednom danu? uwau!!!

bilo je je.. nije.. ne u jednom danu.. u ovo vrijeme.. od prošlog brljoga do sad..

Joj, hvala ti, Angie, baš si me nafeštala ovim zapisom! :-))

Anđele. ja budem isto tako ako dozvoljavaš, O.K.

molim Vega.,. evo ima još.. hm.. brijem da ti se ne bu tak svidio..

Jurilice dragi.. ima tu svih nas..

hm,super, jako dobo...zapravo već dugo nisam tak nekaj dobro i normalno pročitala-sve pohvale

hvala bojsica