pisati pisma, pričati priče

Prerano sam se probudila. Nisam znala za što prerano, ali bilo je tako. Svejedno je bilo lijepo: odjednom tako puno vremena za lijeno povlačenje stanom sa šalicom lagano izbjeljene crne kave. Na terasi mrak i cvrkut ptica. I Sava, nečujna, nevidljiva, ali udubljena u jutro koje se jednako lijeno povlačilo nebom.
A onda: strka. Još prije osam telefon, pa drugi, pa izlazak, pa vraćanje, pa bilježenje što mi je danas obaviti, zaboravit ću, alarm je samo naoko promašio pravi trenutak.
Sat po sat moga dana gutali su neki drugi ljudi. Sve više sam se bunila, najprije u sebi, a onda sve glasnije i glasnije - dok konačno nisam shvatila.
Ovo je moj dan. I pustit ću ga da prođe. Ali kroz mene, ne uz mene, ne uz neke nepoznate ljude. U ime posla, u ime novca, sigurnosti, straha. Ovo je moj dan. Nema cijene.
"Svakoga jutra pregledam popis najbogatijih ljudi na svijetu i ako me na njemu nema, odem - na posao". Zašto vjerovati popisima koje su sastavljali ljudi čiji su kriteriji bogatstva možda drukčiji od naših? Danas sam povjerovala sebi.
Dovoljno sam bogata da se ne javim na telefon jer je moj mali pas zaspao naslonivši mi se na leđa. I ne da mi se remetiti taj mir, izgubiti toplinu. Ne da mi se kvariti ovaj prekrasan dan koji je polako postao - noć.

supaač.. tko ne bi volio takve dane.. bravo..

Dobra odluka. Mislim da bi se i peso složio. :-)

zbilja ti je ovaj život težak i loš, jer, zamisli -moraš i ti raditi?!

Prekrasan dan :-)).