Kad bi čovjek
Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u
središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao,
onaj što svojim jezikom, svojim očima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu osim slobode
da budem zarobljen u nekome
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom
postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinm slobodom za koju umirem.
Ti opravdavaš moje postojanje.
Da te ne poznajem, ne bih živio,
da umirem ne znajući za te, ne bih umro jer
nisam ni živio.
Luis Cernuda
07.03.2009. u 11:54 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar