Srce, oči, tama & mjesec

Jeste li ikad izazvali Sudbinu? Nije važno jeste li, ionako je ovo priča o meni, a ja jesam?
Izazvao sam je na čudan način, nije bitno da znate detalje… uglavnom,u danoj situaciji postupio sam kako se od mene najmanje u tom trenutku očekivalo..?
I sad, u trenucima poput ovog, kad pružam ruke za prošlošću i sve u meni vrišti za onim što, u očima mojim, nikada više neće biti… sada opet, za inat toj istoj Sudbini ( kojoj sam jednom pljunuo u lice), sada okrećem drugi obraz i izazivam je da opet zapara s pandžama Boli po mojoj izmučenoj Duši?
Zašto to radim? Što je to, što mi daje snage da nastavim? Otkud da nevjerojatna žeđ za patnjom, jecajima i vriskom? Umjesto da se okrenem prema nekom novom obzorju u daljini, ja putujem kao brod u boci?
 
 
Vjera?
 
Neke stvari… ostave u nama predubok, trag, prema kojem je Marjanska brazda tek dječji jarak?
Nadam se samo, da ću smoći snage da izdržim sve ovo? A, iako vrijeme liječi rane, križ što ga nosim postaje teži iz dana u dan?
 
Možda 15.08. ?
 Živi bili pa vidjeli..?

moja prijateljica mi je jednom rekla da svatko dobije onoliki kriz koliki ima snage nositi... zato ponekad najmanji dobiju najveci... ali snaga je u nama... i tebi... izdrzi...

ja izazvala vraga:) jel se to racuna?