Fakat me sad nema...

...tko te šalje da me podsjetiš,
što je bilo, više nije, vrijeme prolazi...

Spavao sam i ja tako zimski san. Ko mrki medo, ali ne u Lici, nego u Zagrebu. I greškom, vjerojatno vlastitom, nisam prošle godine otišao brati kestene. Ali upoznao sam nju. Plavušu od čije ljepote sunce gubi sjaj. Pričali smo, razmjenjivali misli, dobro se zabavljali, pili pivo. A onda mi se pripišalo. Obavio sam to kao pravi muškarac – u grmlju, te se vratio njoj da je ispratim do auta. Rašilira je ruke i rekla umiljato: "Daš mi jedan hagič?" I jebo me pas ak me baš u tom trenutku nije propičila ona Amorova strela. Zagrlio sam je, poljubio ispod oka. Tako je lijepo mirišala... Ne znam kako sam se te večeri dovezao kući, kad mi je ona cijelo vrijeme remetila misli.

Svaki drugi put u njenom društvu više nije bilo isto. Samo smo se više smijali, više dodirivali, tijela su nam titrala. Da li vam je poznat osjećaj kad vidite samo nju, a vrijeme stoji? Gotovo svaki put Bogovi su bili ljuti na nas, poslali nam kišu, snijeg i ostale vremenske neprilike. A mi bi stajali pod namrgođenim nebom i ljubili se kao srednjoškolci koji su pobjegli sa matematike. Tek kad bi došao kući osjetio bi kako su mi usne ispucale, al to mi je izmamilo samo osmijeh i još jednu pomisao na nju.

Ponekad kao da imam osjećaj da sam našao dio sebe koji me potpuno ispunjuje. Drhtim svaki put kada me poljubi onim slatkim, mekim usnama. A o njenom pogledu i osmijehu da i ne govorim. Bojim se. Da, dobro ste čuli, bojim se! Ja, pravi reprezentativni primjerak pravog muškarca, koji se nikada nije predao, a sad sam već gotovo spustio zastavu, kao vitez što se vratio poražen sa viteškog turnira. Teško je priznati sam sebi a i njoj da sam zaljubljen. Još nije ni proljeće počelo...

I večeras smo pričali. Bila je vesela, prpošna. Ajde dobro al svladala je i dvije pive. Da bi na kraju rekla: "Luda sam za tobom!". Odgovorio sam: "Ovo moram spremiti da vidiš kaj pričaš kad se napiješ!" – više u šali. Ona: "Sereš!" Ma kaj bi srao, ozbiljan sam. I opet je nestala... ;)

E da ona zna...

Nekada, u svakom drugom gradu,
Sam imao po jednu ljubav, bar,
Svi ti gradovi sada su u tebi,
Do njih vodi tvoga oka far.

Voljeti, biti voljen. jedina istinska sreća. uživajte.

dušo ovo je jakoooo slatko
eh kad bi.....

U dolini patnje, jedino ljubav vremenu daje okus vječnosti...

...i reci joj....ono što si ovdje napisao...cura mora znati...da osjećaš...da si dio nje...jer onda nije sigurna...pa će možda otići..a rijetki su trenuci prave i istinske sreće...i volimo ih kada uživamo u njima....i nemoj pustiti da nestane....jer tužna su onda...jutra...dani...noći....kada smijemo se a nismo sretni....i onda opet lutamo i tražimo....i možda više nikad ne nađemo.....
lijepa i topla priča.....

ide to tebi,nema šta