Dnevnik jedne tračerice

Upoznala sam ga davno. Dugo smo bili samo slučajni prolaznici između istih lica. Ne sjećam se kad smo prvi puta stvarno razgovarali. Bio je čudan. Volio je oružje, vojsku, sve što je meni oduvijek bilo odbojno. Znam da sam ga zaobilazila, odbijao me hladan pogled. Odbijala me njegova nerazumna mržnja prema ljudima različitima od njegove zamišljene slike. Nekako je uvijek nalazio razlog za kavgu, motiv nije nikad bio bitan. Bio je izraziti nacionalist, imao je cijeli arsenal oružja, sve što je meni neprihvatljivo. Sve odnose prekinuli smo kad sam ga vidjela kako drži za nogu razmrcvarenu mačku. Bila je još živa. Držao ju je za nogu i u tom sam momentu imala osjećaj da bi to mogao biti bilo tko. Mačka, dijete, žena…. Okrenula sam glavu, bez riječi. Riječi su bile suvišne. Više nisam nikad sjela s njim za isti stol, okretala sam glavu u prolazu. Nisam od onih koji se boje ljudi bilo koje vrste, ali njega sam se pribojavala.
Počeo je rat i on je bio među prvim dobrovoljcima. Bila sam ponosna na sve moje poznanike i prijatelje koji su otišli, osim na njega. Zamišljala sam ga kao beskrupuloznog ubojicu, kojemu je ovo prilika da na legalan način zadovolji svoje niske strasti. Pri spomenu zločina, vidjela sam njega kao aktera. Rat je završio. Mnogi se nisu vratili. On se vratio. Bio je heroj, nekoliko puta ranjavan, uvijek se vraćao. Uvijek na prvoj crti. Nakon povratka, svi su tražili njegovo društvo, njegove priče. Svi su pričali, on je uglavnom bez riječi ispijao svoju kavu. Dobio je neke činove, radio u vojsci. I dalje sam ga zaobilazila. Dovoljan mi je bio pogled na njegove ruke da se sjetim. Ubrzo su ga penzionirali, kao i mnoge. Osvanuo je naš kvart novim autima, kafići premladim penzionerima. Priče su se potrošile, ljudi ko ljudi, u borbi za vlastitu egzistenciju zaboravljaju na heroje. U stvari žao mi je tih dečki, nisu zavrijedili tako brz zaborav. Uskoro su postali predmet zavisti i potajne mržnje. Danas ih gledam i vidim samo prerano ostarjela lica koja usamljenost utapaju u alkoholu. Sve beneficije koje imaju ne mogu im vratiti izgubljenu mladost. On je drugačiji. I dalje pije svoju kavu. Ne pokazuje interes za prava branitelja, za Haag, za generale, za politiku. Nema novi auto, nema novi stan.
Slučaj nas je posjeo za isti stol. Šutke smo ispijali svoju kavu. «I dalje me mrziš?» prvo pitanje nakon toliko godina. Zamislila sam se. «Ne, prije bih rekla da se gnušam i da te se pribojavam. Vjerujem da si od onih koji puca, pa pita.» «Ljudi vjeruju u Boga, a nisu sigurni da li postoji.» «Ti nisi od tih.» «Ja vjerujem samo u ono što vidim, ali nije uvijek sve onako kako se čini na prvi pogled. Ponekad treba pogledati još jednom. A tvoje mišljenje o meni izvedeno je iz jednog kuta. Šteta, mislim da smo prilično slični.» Šokirala sam se, nisam mogla zamisliti da me netko usporedi s njim. Šok mi je pisao preko cijelog lica. Osmjehnuo se. «Znaš možda ne volimo iste stvari, imamo drugačije ideale, ali pravda je nešto što nas svrstava među jednake.» «Pravda? Nemoj me nasmijavati, još mi u ušima odzvanja ono tužno mijaukanje.» Opet se nasmiješio, digao se od stola i u odlasku mi samo dobacio: «Jest da sam ju ja spasio od djece koja su ju maltretirala i da je još i danas u mom stanu.»
Sad kad ga sretnem, spuštam glavu. Od srama. Malo sam se raspitala i saznala puno stvari o njemu, uglavnom lijepih. Ispričala sam mu se i on je samo odmahnuo rukom, ali mene je i dalje sram. Kako sam mogla tako naprečac suditi o nekome? To me naučilo da ljude ne treba farbati crno-bijelo.

lijepo napisano, al vrlo neuvjerljivo.svi su likovi crno - bijeli iako ti je krajnja poruka da nisu crno bijeli.presavršeni klišeji da bi bilo istinito.
ipak, lijepo napisano.

LJEPO NAPISANO!
SVI MI PONEKAD PRAVIMO GRESKE NIKO SE NIJE RODIO SAVRSEN,NA GRESKAMA SE UCIMO!! GLAVU GORE KEEP GOING!!