Letim, zivim, ljubim jos i sad

Rukama nabreklim i ogrubjelim od lopate i krampe zgrabio sam violinu, koja je nijemo cekala u kutu sobe, pokrivena prasinom i prljavstinom zbog nemara proteklih godina.
Nije to bila moja violina, nego tek jedna, koju sam pronasao kod jednog tipa. Moja je nestala u kaosu rata, a taj tip mi nije htjeo prodati svoju. Nije ju nikada zasvirao, ali eto, nije ju htjeo niti prodati.
Tek kada sam je uzeo u ruke, sam spoznao, koliko je krhka u poredjenju sa svijetom u kome zivim...u kome vec predugo zivim. Maramicom sam pokusao obrisati prasinu. Polako i pazljivo, trudeci se, nista ne poremetiti na tom carobnom instrumentu.
Pregledao sam gudalo jos jednom i polako nategnuo strune. Kolofonij prozirno zut i mirise, kao i uvijek onim prodornim mirisom sumske smole. Prevukao sam gudalom par puta preko kolofonija, kako bi kontakt izmedju struna i zica bio bolji. Pri tome sam osjetio, kako pomalo popusta ona tvrdoca u zglobovima mojih ruku. Prsti su mi jos bili tvrdi, ali pokreti mojih ruku su postajali gipkiji...njezniji.
Odlozio sam gudalo i uzeo violinu u ruke. Kao na tamburici, sam okidao po zicama, slusajuci vec pomalo rastimane zice. Skoro sam vec zaboravio njihov ton. Okidam jos par puta, malo natezem zicu po zicu. Prstima lijeve ruke se pomalo igram na krhkome vratu violine i cudim se samome sebi, koliko su moji prsti s vremenom postali neosjetljivi i tvrdi...koliko sam i sam postao neosjetljiv i tvrd.
No, i pored te moje krute nespretnosti, ne pomisljam niti na tren ostaviti je, odloziti je ponovno u kut. Vise nema zaustavljanja...To je nesto neminovno - kao kada se polako prignes prema licu voljene zene, kako bi je poljubio. U tom trenu - u tom pokretu nema suzdrzavanja - nema povratka...a vjeruj mi, ljubio sam.
Pomalo nespretno podizem violinu na rame, naslanjam bradu...namjestam violinu tako, da cvrsto stoji uglavljena izmedju brade i ramena. O boze, koliko sam samo svoga zivota proveo u tom neudobnom polozaju i ne razmisljajuci o tome sta sviram i sta radim. Sada mi je sve nekako, kao da mi je prvi put...moj prvi put.
Lijeva ruka na njeznom, krhkom vratu. Otvrdli, kruti prsti na zicama. Polazem gudalo na zice i pomalo nesigurno povlacim prvi puta nakon bezbroj godina gudalom po zicama - prvo polagano, skriputavo prema gore, potom malo sigurnije prema dole...onda ostajem na donjem dijelu gudala i pokusavam fino nastimati zice...kupujem sebi vrijeme, dok mi se tijelo i prsti naviknu na taj nesvakodnevni polozaj.
Kaziprstom na gudalu isprobavam onu finu nijansu izmedju prejakog i preslabog pritiska na zice. To je ona razlika izmedju "oranja" po zicama i pocetnickog nepodnosljivog skriputanja na violini...razlika izmedju virtuoza, koji je u stanju probuditi u nama njezne skrivene osjecaje i ciganceta, koje ti pokusava izmamiti sirokim osmijehom koju paricu u prolazu.
Osjecam se, kao da se vijekovni led otapa sa mojih prsta, sa moga tijela iz moga uma. Polako, sasvim polako naviru sjecanja, na jedno drugo vrijeme, na neke druge emocije.
Nekako sami od sebe pokrecu se prsti po zicama i traze tonove, koji su me nekada davno tjesili ili uveseljavali i svakim pokretom gudala ih je sve vise. Svakim tonom postajem sve bolji, sve sigurniji, sve zivlji i sve zesci...i sve sretniji.
Neke stare ljubavi se ne zaboravljaju - pomislih.
I zasto o tome ovdje pisem?
Mozda zato, sto i ja odavno nisam ljubio - iskreno svim srcem volio. I sto sam dopustio, da mi srce i osjecaji krutim ledom budu okovani...a zapravo slutim, da jos tu negdje u meni one lijepe vatre razigrane ima.
Eh, da. Trazim sada sebi jednu dragu violinu...iako su mi jos uvijek malo nespretne i grube ove moje ruke. :)))

prelijepo

Hvala lila. :)))

nekad sam ju svirala, sad mi stoji na ormaru, raštimana

Neke stvari se ne zaboravljaju...Mozda ti jednom dobro dodje. :)))

možda, laku noć, dragi čovječe:)

I tebi laku noc i lijepi snovi - draga zeno. :))))))