nemir i strast

tamo gdje sam ja odrastao, to je jedno malo mjesto u zagorju. u mjestu je škola, vrtić, nekoliko dučana, dvadesetak birtija i ukupno, s okolnim selima, oko 5 – 6 000 ljudi. sve u svemu, svako svakog zna i svako o svakome sve zna. to po prilici znači da i nema previše mjesta za individualnost ili posebne interese. ili si u grupi ili je grupa kontra tebe. kratko i jasno.
a ja dok sam bio klinac bio sam šeprtljav, pozamašnih dimenzija, antisportski nadaren i u školi sve pet. jebate, još da sam nosio cvikere kompletna slika štrebera i idiota, mete svake vrste zajebancije. grupa me više manje podnosila jer je ponekad falio neko za nekakav nogomet, pa ajde nek ja stanem na gol ili tome slično. al uglavnom mi je bilo pametnije držat se po strani.
centar svih zbivanja u tim danima bilo je dječije igralište - nakupina potrganih ljuljački, ispražnjeni pješčanik, dva poluispravna vrtuljka, slomljene klackalice i nešto niskog grmlja. ljuljačke su bile jedino što je valjalo, pa je oko njih uvjek bilo nekog sukoba. ja sam se uglavnom ljuljao prije ili poslije svih. ujutro, ili već pred noć, riskirajući jezikovu juhu jer sam došao doma prekasno. i to mi je bilo ok. ionako sam si sam bio najbolje društvo.
onda sam jedan dan upoznao zoranu, u stvari znao sam ja da ona postoji i ranije, vidio sam ju, ali nikad nismo pričali. zoranini roditelji su bili porjeklom domaći, ali su živote pokušavali nastaviti u zagrebu. i zorana je povremeno dolazila natrag u vrijeme dok su njezini starci valjda preseljavali iz podstanarstva u drugo podstanarstvo, nabavljali stan, mijenjali stan, kaj ja znam valjda tak nekak. u svakom slučaju ona nije bila dio grupe i skoro uopće nije izlazila sama van. djeca su u toj dobi okrutna i valjda joj se nekaj zamjerilo. osim toga bila je malo tu malo tamo, nije pripadala niti tu niti tamo.
jednog kasnoljetnog dana nailazila je ljetna oluja. nebo se je spojilo sa zemljom, iz daljine je tutnjalo, a siva koprena od pljuska približavala se sa obližnjih bregova. svi su već bili doma i to je bilo idealno vrijeme za mene da se nesmetano mogu igrati na igralištu. to su bili trenuci koje sam obožavao. onda sam skužio da dolazi zorana. sjela je na ljuljačku pored moje i počeli smo nekakvo pričanje. i pričali smo kao dva navinuta gramofona. o roditeljima, o bogu, o drveću, o pijesku, o pticama, o ljudima ... bez daha i u suludom ritmu. krali smo bjesomučno minute pred neminovan odlazak kući. sve šta je govorila imalo je smisla, a moja pričanja nisu joj bila glupa. onda je rekla da sutra idu u zagreb i da bude od sad u zagrebu jer da imaju svoj stan. i da nebu nikad više došla osim možda na dan dva da vidi baku. al baka je stara i možda bu brzo umrla. počela je kiša i morali smo pobjeći doma.
kasnije sam si vrtio taj dan u glavi puno puta. znao sam da je to bilo nešto sasvim posebno jer mi je svaki put kad sam sanjario o tom danu utroba čudno titrala i bio sam pun neke posebne topline. međutim kako je to bilo u vrijeme kad sam bio sasvim sasvim mali sad stvarno više neznam da li je to sve trajalo koju minutu ili više od sat vremena. nemogu sa sigurnošću tvrditi niti koji su djelovi razgovora stvarno bili izgovoreni, a koje sam s vremenom nadopunio sam maštajući.
zoranu sam ponovno susreo i nanovo upoznao više od deset godina nakon toga. i trebalo mi je par dana da skontam da je to ona ista osoba. nije bila posebno lijepa. bavila se sportom i imala je solidno tijelo, ali nikako ju nisam mogao nazvati ljepoticom. ipak imala je određenu dozu privlačnosti, nekog vraga u pogledu i zarazan smijeh. starci su pokrenuli nekakav biznis u staroj kući i zorana je dolazila iz zagreba vrlo često. tada više nije bilo govora o nekakvoj izolaciji "dotepenaca". bila je dio ekipe, podjednako kao što sam se i ja u međuvremenu uspio izboriti za taj status, pa smo se dosta viđali.
do tog sam se doba fizički uspio reducirati na nekakve prosječne proporcije, ali psiha mi je još funkcionirala na stari način, pa joj nisam baš odmah prišao iako me je podosta zaintrigirala. naravno, dok sam ja sam sa sobom rješavao prošla je baba s kolačima i ona je već imala dečka. da li je imala još kojega u zagrebu nisam nikad saznao. to što je ona imala dečka meni je na neki čudan način olakšalo kontakte s njom. nisam osjećao nikakav pritisak i mogao sam s njom pričati jednostavno i lako. ona se našeg prvog razgovora kao kroz maglu prisjećala i, kako mi je jednom rekla, nije ponekad bila sigurna da li je sve izmislila ili se stvarno dogodilo. u par smo se dana jako zbližili. mogao sam joj govoriti sve što mi je palo na pamet i lijepo mi ju je bilo slušati.
dvije noći provedene s njom u razgovoru o baš svemu i svačem nikada neću moći opisati. takve riječi ne postoje ni na jednom jeziku.
onda je zorana jednog dana, nekako oko sredine kolovoza, sjela u auto, svojoj frendici u krilo na suvozačkom mjestu. betonska ograda mosta u koji su se zabili zorani je smrskao lubanju i prsni koš. njenoj frendici ništa nije bilo. osim što je malo stradala na živce jer je zoraninu krv još godinama osjećala kako joj se cijedi po licu i vratu.
 
na grob ne odem nikad.al se uvjek sjetim.odvrtim filmove u glavi, pa ih opet spremim natrag u ladicu.