Lenjingradski dnevnik

Oh, kako bi bilo biti točka opet.
Jednom sam sanjala da sam točka. Lucidan neki san (premda ne zvuči tako).
Sva moja pitanja i dileme su u tom trenutku 'točko-bivstva' bile savršeno jasne i s ukazanim rješenjima.
Transcendentalno iskustvo, rekla bih.

Da li i drugi u snovima komuniciraju telepatski (nije da je bitno)?
U mojim snovima nitko ne otvara usta, a boje osjećam psihički, a ne vizualno.
Možda tako i slijepi sanjaju. Emocijama.

Za razliku od jave u kojoj ružne stvari (pre)brzo uspijem potisnuti i zakrabuljiti nekim emocionalno neutralnim do sretnim iskustvima, ružne snove pamtim i prevrćem više nego što je to potrebno. Danima, mjesecima, čak i godinama.

Već godinama ne volim sanjati.
Da sam barem točka

što jes jes, točke su onak prilično elegantne i decentne, djeluju uglađeno u gomili. al daj, pa ipak je ljepše bit asterisk. manje gela troši čovjek za kosu. šeretski raščupana točka. reggae i to umjesto kišobrana i polucilindra kakve točke van svake sumnje nose čak i kad imaju slobodan dan. eh.

ja sam skužila da je fajrunt kad sam sanjala da maštam. to mi je bila točka. na i, ergo neemancipirana. :-)