me, my self & I

...jako davno vjerovala sam da si svemoguc... savršen... obožavala vrijeme provedeno u tvom domu...
...veoma brzo shvatila sam da to nije to... da ja tu zapravo molim za malo ljubavi... i da sam tu reda radi... jer što će zaboga reći svijet... da nisam voljena kao ostali... ni cjenjena...
... a opet bilo mi je lijepo... i voljela sam vas oboje... i trudila se uvijek pamtiti samo ono najljepše... i uvijek se ponovno vraćala... bez obzira na gorčinu koja se skupljala...
...tek mnogo godina kasnije... kada je sve višom silom postalo nemoguće... nakon puno boli i patnje... kada ni ja više nisam bila dijete... smogla sam snage i priznala sve... sve što sam osjećala... morali su mi dati umirujuće sredstvo jer nisam mogla prestati plakati... ne nisam rekla tebi jer ne bi imalo smisla... jer takvi otvoreni razgovori s tobom... s vama nikada nisu bili mogući...
i to je ono što me prati oduvijek... mi i vi... krvna veza koja nema dušu... no nikada me to nije sprečavalo da ti pomažem... uvijek sam se trudila biti tu za tebe... i u najmanjim sitnicama... oprosti ako to nekada nije bilo tako... i da u neku ruku to jeste iz ljubavi prema tebi... ali uglavnom nije... i ti to znaš...
i sve je to zato jer me ON, kojega nikada niste podnosili odgojio takvom...
sutra je točno 4 godine kako te nema... i možda tek sada mogu jasno razmišljati i pustiti se svojim osjećajima... bez straha da previše bole... i jasno mi je... voliim te takvog kakav si bio... bez obzira na sve... uglavnom zbog Nje... a malim dijelom i zbog tebe samog... onog toplog dijela tebe kojega si ponekad znao pokazati...
počivaj u miru...