Letim, zivim, ljubim jos i sad

Eto - i meni se desilo, da me neko stavi na ignore. Pocinio sam gresku i to mi je kazna...definitivna i bez mogucnosti popravke, trazenja oprosta ili barem prava na posljednju rijec.
Razumijem tvoj povod, ali ne razumijem razlog.
Napravio sam propust i zao mi je zbog toga. Nisam pogrijesio iz zlobe, ili pakosti, ali kao zlobnika me tretiras.
Ako ti je cilj bio nanijeti mi bol, kako bih osjetio barem dio tvoje boli, onda ti je to uspjelo. Boli me tvoje odbijanje. Smatram ga nepravednim, nepotrebnim i preko svake mjere pretjeranim, ali to je tvoja odluka - ne moja.
U tvojim ocima je to trenutno bio vjerovatno jedini ispravni put - jedina mogucnost, zastititi sebe od novoga bola - novoga razocarenja u ljude i u nadu neke nove bliskosti - ljudske bliskosti.
Za kraj te molim samo jedno - ne reci nikada, da nisam zelio, ili pokusao, ili da nisam htjeo, jer to nije i nece nikada biti istina.
Ne optuzi mene, da sam necovjek, samo zato, sto ti nemas snage prerasti svoj bol. Ne kaznjavaj mene i ono sto mi je drago, za otrov, koji nosis u srcu, jer nisam za tvoju bol kriv.
Ja cu ti oprostiti za ovu bol, no ono - u cije ime naizgled sada postupas, ce ti jednom za to takodje morati oprostiti...prozivjeti jos jednom svu ovu tvoju bol i smognuti snage, tebi oprostiti, sto nisi posla korak dalje.

Na ovaj tekst ne zelim tudje komentare!