Onako, usput

  Odavno znam za njega,i on za mene naravno, samo što on nikad nije pokazivao neku osobitu želju da me upozna..Ono što bivši supružnici naprave jedni drugima obično se prelama na djeci, ni mi nismo bili izuzetak...moj polubrat i ja!
  Uglavnom, kroz neku rijetku komunikaciju s njim, koju sam imala jedan period ,shvatila sam da zazire od svega i svih čije prezime nosi, sve vrijeme se pitam kakve ja veze imam s tim, vjerovatno nikakve, ali nosim to prezime, vjerovatno sam u njegovoj percepciji ista kao i oni od kojih cijeli život zazire...
  Ipak, tražila sam ga dugo, pitala se zašto ne mogu naše obitelji dječica, imati barem nekakav civilizirani odnos, tek toliko da se poznaju, razmjene koju čestitkicu za blagdane... i ništa, godinama!!
  Nedavno sam doznala gdje je, nikad se tome nisam nadala da će baš tamo doći živjeti, ali nema veze sad mi je blizu, znam gdje trebam otići, ali šta ako to nije pametno, što ako sve ove godine zazora njegovog od mene, znače da me definitivno ne treba u životu i životu svoje obitelji????
 Ne znam razum mi kaže," Hajde nemaš što izgubiti još jedan pokušaj i sve ćeš definirati". Ego... on kaže drugačije," Što te briga, može on bez tebe, možeš i ti bez njega"
   Ne znam, ali ipak u neku ruku, ipak je on na neki način moja krv???

sad bi trebao ipak trebao biti zreliji, probaj uspostaviti kontakt. kakav god bude bio ishod, bit će dobar ishod.

Nemoj ga odbijati, u smislu otvoreno mu reci da bi voljela da imate bolje odnose, ali nemoj biti niti prenapadna-bar bi ja tako napravio. Inače, ružna je ovo situacija...

imam jedan 'trebao' viška:))))

taj "trebao" ćemo ti predbacivati i u staračkom domu :)

hvala ljudi...