jedan

Oblaci, meki, kroz prozore otvorene klize, pod poplun se uvlače.
Vitlaju se oko mojih nogu i povlače me za gležnjeve, izvlače iz kreveta, iz spavaćice kao zmija što kožu ostavlja izlazim.
Šišmiš sam za noge obješen, odvlače me iznad kuće, ponad grada putujem, a prizore razne pamtim još i sad.

Cijelu kuglu obišli smo tako, liniju što spaja noć i dan prešli u oba smjera više puta. U danu jednom doživih dana
mnogo, oluje ispod nas, i oblake osunčane, livade cvjetne i Arktičke ravnice beskrajne.
Ispod život buja i klikče, nezaustavljivo prodire i povlači se kao valovi po obalama, udara i vrišti.
I sve sam to vidjela očima budnim, velikim od čuda.
Svjedočansto živi u meni kao poljubac tvoj mek osjećam ga u
duši slobodnoj.

samo sam htio mahnuti...dok ne zađeš za oblak...

Ljubavi svima nedostaje i nikad je dosta, a oni koji ju imaju i osjete nek je pokazuju, rasipaju, neka zemljom hode i njome ovaj svijet posvećuju. Riječi tvoje, napisane nisu pjena morska, nego kapi svete vode, koje podižu i gode.

leti draga moja :)))