- pokušaj objašnjenja -
Uh, sad sam u nevolji. Počeli smo razgovarati o nečemu što se ne može objasniti kratkom izmjenom poruka, naprosto je predugačko i presloženo. Nije teško ni nerazumljivo, naprosto zahtijeva odgovarajući prostor i vrijeme. Utoliko počinjem znajući da ni ovaj puta neću stići sve zapisati, a vjerojatno mi nešto i promakne.
Dakle, riječ je o tome zašto sam u svoju galeriju na kratko stavio svoju fotku snimljenu prije više od četvrt stoljeća, a za uzvrat zatražio istu takvu. Bio je to trenutak inspiracije bez mnogo premišljanja, ali naknadno - što sam više mislio o tome - sve mi se više sviđalo što sam učinio i sve više mi biva stalo da i dobijem što sam tražio.
Moram početi od onoga što sam sada i zašto sam na "Iskrici". Živim u sasvim zadovoljavajućem braku. Supruga i ja se uvelike razumijemo, a količina nerazumijevanja ne prelazi neizbježne i podnošljive granice. U dobroj mjeri smo zadovoljni, a nezadovoljstva su u okvirima nužnog nesavršenstva svake ljudske veze. S druge strane, već sam u zrelim godinama, hormoni više ne drmaju i ne vladaju sa mnom, mogu reći da sam se smirio, iako sam daleko od toga da sam odumro. Dapače, u velikoj mjeri sam zadovoljan uravnoteženošću koju sam dostigao u sadašnjoj životnoj fazi. Nemam nikakvu potrebu za samodokazivanjem ili vanbračnim pustolovinama radi pustolovina, što ne znači da ne zamijetim kada na ulici prođem pored atraktivne ženske osobe ili da bih se odviše skanjivao kada bih se našao u stjecaju okolnosti da doživim nekakvu erotsku pustolovinu, a da to nikome ne šteti. Otvoren sam svim mogućnostima, jer je to moj načelni životni stav ili bi se moglo reći - karakterna osobina, ali to niti ne zlorabim niti silujem životne okolnosti. (Digresija: moja osobna himna mogla bi biti Balaševićeva pjesma "Slow motion".) Kad pročitam što sam napisao, djeluje mi kao da daje pogrešnu sliku. Da bi slika bila bolja, ovako: svašta sam prošao u životu, ali u devet godina braka nisam imao nikakvu pustolovinu "sa strane". Ne da nije bilo prilika, a povremeno čak i primisli da bi to bilo zgodno i dobrodošlo. Nisu me spriječile ni moralne okove ni bojazan od nerazumijevanja supruge. Uglavnom su te prilike propuštene zbog toga što se nisam htio upuštati u išta što ne bi bilo savršeno u svim pogledima, ako je jasno što želim reći. Sve u svemu, nisam na "Iskrici" niti zbog želje da "započnem dugotrajnu vezu" niti zbog "avanture". Preostaje pitanje - zašto povremeno trošim vrijeme na "Iskrici", iako nemam baš odviše vremena u životu?
Kao prvo, nepopravljivo sam znatiželjan. Drugo, volim upoznavati nove osobe. Treće, naročito sam zadovoljan kada se ispostavi da je osoba vrijedna upoznavanja. Četvrto, volim izmjenjivati ideje i stavove s ljudima koji imaju što reći. Peto, volim se družiti s ljudima koji su mi prijatni. Šesto, korisno je imati veze i s ljudima koji ne pripadaju uobičajenom krugu prijatelja i onih koje svakodnevno srećemo: podsjete nas da u životu ima i onoga što smo zanemarili, upoznaju s nečim novim... Ima toga još, ali nadam se da je i ovo dovoljno.
Idemo dalje. Da ne zaboravimo od čega smo počeli - zašto tražim staru sličicu...
Upoznavanje nove osobe se obično odvija kroz razgovor (ili, u ovom slučaju, prepisku.) I jedno i drugo moraju imati svoj sadržaj. O čemu bismo razgovarali? Uobičajene stvari. Nažalost, vrlo je malo ljudi spremno i sposobno za razgovor kakav cijenim - beskompromisno i bespoštedno otvoren i iskren. Svatko ima nekakvu sliku o sebi, ali malo ih je koji su spremni s njom istinski istupiti, naročito pred nekim koga su tek upoznali. Dobar broj ljudi nemaju hrabrosti ni da se suoče sa sobom kakvi zaista jesu. Obično se razgovor s takvim ljudima svede na izmjenu konvencionalnih banalnosti i općenitih fraza. Samo po sebi - nezanimljivo. No ipak mi i to može biti drago. Naime, imam osobinu koju ne ističem, ali pred dovoljno iskusnim ljudima niti ne mogu sakriti. Kako sam prilično pronicljiv, prilično iskusan i upoznao sam zaista mnoštvo ljudi, to ja kao da vidim rendgenom... Svaki odgovor koji dobijem, koliko god banalan, govori mi još niz drugih stvari. Utoliko mi je već pomalo dosadno. Ljudi kao da su providni. Danas se rijetko dogodi da me netko iznenadi, a kamoli prijatno. Na sreću, preostaje da su mnogi prijatni sami po sebi, pa mi je užitak biti neko vrijeme s njima, iako me ničemu novom ne mogu podučiti.
Dakle, kako ne očekujem da će netko koga sam tek upoznao biti voljan i sposoban razmjenjivati sa mnom najdublje intimnosti, preostaje pitanje - što može i što bi bio spreman? I tu sam se prisjetio prijatelja koji je prije nekoliko godina otišao u penziju. U jednom trenutku sam ga pitao što radi kada odjednom ima mnogo vremena. Odgovorio je da nema mnogo vremena... čita stare novine iz osamdesetih godina. Zašto? Zato jer ga zanima kakvo je bilo vrijeme koje je proživio, što se zaista događalo, a on nije imao vremena to ni pratiti ni shvatiti jer je morao juriti obavljajući svakodnevne obaveze. Povlačim paralelu. Meni danas žene nisu ni tajna ni mistika ni najvažnija stvar u svemiru, ali u ranim dvadesetih su bile gotovo glavni razlog postojanja i tajna koju sam svim silama rješavao, ali nisam siguran jesam li uspio riješiti. Treba li to pojasniti? Recimo da ne treba. Pa ako već nisi voljna odati sve svoje današnje tajne, neću ni insistirati, ali možda si spremna odati tajne one djevojke koja je šetala Cmrokom prije četvrt stoljeća i išla na plesnjake prije trideset. O tome bih vrlo rado razgovarao... O Njoj, onoj djevojci... Ali više nemam vremena. Odužilo se ovo pismo. Nisam stigao napisati sve što sam kanio, ali barem sam - nadam se - pokazao kako razmišljam i naznačio što me zanima.
24.08.2004. u 12:06 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
a fakat si se raspisao.. a da se prijavis na natjecaj za kratku pricu ili esej :)
Autor: sumeca_su | 02.11.2004. u 22:30 | opcije
ne treba se prijaviti nigdje, on zna lijepo pisati, zar ne frane?
nisam dugo gledala tvoj web i moram priznati da me iznenadio ovaj jedan odgovor na tvoj pokušaj objašnjenja.Izgleda da se nitko nije prepoznao u tvom pisanju ili mudro šute da ne odaju mladenačke snove koji se nisu ostvarili onako kako smo ih sanjali prije dvadesetak-tridesetak godina...
hvala ti na ovim lijepim riječima, ja sam se prepoznala u njima :)
Autor: iana09 | 04.11.2004. u 22:22 | opcije
E, Frane, da sam u mladosti mogla zamisliti - svoj kraj - sebe kako slavim 50-ti rođendan, s kim? sa tim čovjekom za koga sam se udala? ne! ...možda ne bi napravila toliko grešaka...i život bi krenuo nekim drugim putem.
I sada me pitaš kako bih provela 24 sata - da imam 100 godina (by the way, baba mi je živjela, zdrava, do 97)...i kako bih provela 24 sata, da mi Anđeo pokoni 24 sata mladosti...na primjer da me vrati u moju 52 godinu?
Sa 52 godine izgedam - dobro - nemam egstencijalih problema, imam prazan stan, imam dovoljno novaca da si mogu sve priuštiti...i osjećam se super.
Ali šta bi napravila sa 24 sata?
Htjela bih još jednom provesti 24 sata sa jednim čovjekom....
Autor: inna45-55 | 07.11.2004. u 10:35 | opcije
ne treba se prijaviti, on jako lijepo piše..možda ste i vi pročitali neku njegovu knjigu :)
oprosti, frane, morala sam to reći...
Autor: gea5 | 05.05.2007. u 22:35 | opcije