Dani i noći

Miriše mi jesen, već. Spoj prašine i sitne kiše na jutranjem asfaltu. Zagreb je već otužan i otrcan i ja ne vidim da je ovdje išta živo, osimneba i ptica. A to je moj grad i ja ga volim, volim čak i te mirise grada. Ali rado bih pobjegla, ne samo za vikend, nego zauvijek.
Znam ipak da se na mom mjestu za bježanje ne bih promijenila ako mi to ne uspijeva ovdje. Ne možeš pobjeći od sebe. Baš zgodno da su nam dana tijela iz kojih nema bježanja dok nije vrijeme. Moje me tijelo ovih zadnjih mjeseci nekako čudno podsjeća, potmulo me budeći, da stvari nisu na svome mjestu.  Bole me bubrezi, ništa organski naravno ali osjećam ih a bubrezi su partnerski organi... dakle, boli me moj partnerski odnos. Niti od toga ne možeš uspješno pobjeći.
Baš zgodno da su nam dani takvi partnerski odnosi iz kojih nema bježanja dok nije vrijeme.
Jesen mi još miriše po kestenima, kukuruzu i kišobranima koji se guraju po ulicama i isparavaju po tramvajima. Jesen uzbudljivo miriše po novim tekama i knjigama, koje tek čekaju da budu otvorene i pročitane. Teke tek da budu ispisane. Olovke tek da budu isprobane.
Obožavam taj miris i nadam se da će moje dijete slijedeće godine osjetiti uzbuđenje knjižare pune novih mogućnosti. Ustvari, za mene je jesen početak godine.
A ipak bih sve to ostavila i otišla negdje gdje nebo nije uska traka nad ulicom.
Jesen ima zvuk po vranama i svrakama prije jutarnje kave kroz prozor mog balkona. Više od svega, jesen je vrijeme za nove početke. Iako se tako ne čini. Sada je vrijeme za početak planiranja stvari koje želim učiniti u slijedećoj godini. Veselim se mojim satovima joge, zadnjoj godini moje starije u vrtiću, čak se veselim i sve većoj tami koja dolazi, sve kraćem danu, sve hladnijoj večernjoj šetnji prema šumi.
Veselim se rođendanima, prijateljima koji će doći na vrata, večerama koje ću za njih napraviti. Novim šalicama za kavu. Novim knjigama koje me samo čekaju. Mirnoći stana nakon što si popodne pokisao i nakon što si stavio djecu u krevet i sada možeš sjesti i možda i uzeti tu novu knjigu i zadubiti se u njen svijet.
Ponovno ću pročitati neke od najdražih, Joganandu svakako, i Snježnog leoparda.
A ipak, sve bih to ostavila i otišla negdje gdje miriši samo po travi i drvu i vodi.
Uzela bih samo sebe, svoju djecu i knjige.
Pojednostavila bih sve dok kraja.
Samo sebe ne bih mogla pojednostaviti i tako bih počela ispočetka.
Zato, novi početak je iznutra.
Ovdje i sada u meni. Što ja imam sa svijetom ?
Samo zadatak da na ovom mjestu upoznam sebe i brinem se za ono što mi je povjereno. Ništa drugo.
Svijet i ja klizimo jedan pored drugog. Oboje znamo da je naš odnos samo privremen, a da je stvarnost meni nevidljiva, iako ju osjećam u sebi. Nema bježanja od same sebe. Ono što osjećam u sebi, a to vrijedi za svakog tko želi pogledati, ono je što znam da jesam.
To je jedina stvarnost. Ne tijelo, ne um, ne osjećaji.
Dublje od toga svega skrivena sam Ja koja jesam i koja mogu sve.
Zato nema potrebe za strahom. Miriše mi moj početak ostajanja sa samom sobom.

i miriše lijepo.:)dobro došla..

U yogi možemo naći svoj mir, priroda je savršena, napaja uvijek iznova čovjeka svojom neizmjernom snagom i ljepotom, tko ne može uživati u malim stvarima ne može niti u velikima...treba zavidjeti onima koji vole, jer oni su uvijek dobitnici, smirenog uma i ispunjena srca...

pa stvarno ja neznam kao da pises moj zivot,prekrasno bas si me dirnula,hvala ti sto postojite