Na rubu pameti

Prije nakoliko godina, baš u doba poslije rata, kad sam se upisivala na fakultet, tema eseja koji mi je trebao otvoriti vrata studentskoga života bila je "Moja nadanja u miru".
Kako živim u Splitu, a studij mi je bio u drugome gradu, ispaćenim ratom, prvo sam blokirala-trenutačno!
"Pa kakva nadanja u miru!? Jebo te, mislim se ja, dok su ljudi ovdje ginuli, gubili cijele obitelji, krovove nad glavom i mislili kako preživjeti trenutak, sat, dan... ja sam u Splitu birala koju čokoladu želim toga dana!
Kako ja mogu o toj temi išta napisati!?"
Ipak sam nekako ispisala nekoliko stranica, pokušavajući vizualizirati preko filmova, knjiga i ostalih medija, kako im je moglo biti, i - prođem taj pismeni!
Završim fax i do danas se nisam sjetila teme toga eseja.

Danas:

Zvoni netko na vratima, a moja cijela obitelj u kući, pogledam kroz špijunku, kad ono Odža! Ha!?
Nismo ga vidjeli godinama, a da vam malo približim osobu, reći ću vam da je to čovjek kojeg smo tako zvali iako mu to nije pravo ime. Muslimanske je vjeroispovjesti, pa smo valjda po hodži i njega nazvali. Mora biti da se zove nakko komplicirano.
No, da ne širim, Odža je bio fizikalac nadničar, rekli bi mi manovalac, ali jaaaaaako vrijedan. Pomagao je mome tati pri gradnji vikendice i ostali su u dobrim odnosima, pa bi tako svratio svakih nekoliko godina kad bi ga put iz rodne Bosne doveo do našega grada.
U ono vrijeme Odža je imao (ima i sada) ženu Fatu, trojicu sinova i jednu kćer. Živjeli su u malom mjestu u centralnoj Bosni kao sretna obitelj. Fata nije radila, ali je zato Odža kopao po hrvatskoj i sve novce ženi slao.
Podigli su svu djeci, i čak je uspio izgraditi dvije kuće i to na kat (na što je posebno bio ponosan)
Svi mi znamo kako su nekada Bosanci radili. Koliko su se trudili i koliko je svaki kamen te kuće bio natopljen znojem!

Danas je došao...Fata je imala moždani udar i izgubila moć govora, obje kuće su mu srušene, ima penziju od 300 maraka na njih oboje, a jedino što mu je ostalo od 50-ogodišnjega rada je štala!
Da, štala! I sada tamo on i Fata žive, bez vode, struje...
U bijeli svijet se prije dva dana Odža uputio u najboljim hlačama... a one su bile gotovo prozirne od rupa...
Mene je srce bolilo gledajući ga...
Nikako da mi izađe iz glave taj njegov život...
Sjećam se jednom, pozvao je moju obitel u posjet u svoje selo.Stigli smo "četvorkom" i još mi je u glavi slika:
Bosna zelena kkao samo ona može biti u proljeće, pokraj cestice potok, na rubu sjedi Odža sa dugim štapom u ruci, a krava pase do njega... Ima od toga i dvadesetak godina... Vidjevši nas, bio je tako sretan, otvorio nam je vrata svoje kuće, koje danas nema, i učinio da se osjećamo poput kraljeva!
A nije mnogo imao! A bio je tako sretan!
Danas Odža i Fata čekaju zimu u štali, bez grijanja, a koliko su bosanska proljeća lijepa, toliko su zime strašne...
Kako život sjebe.....a sve si mu dao......

krivo si razumio, odža je došao u split da bi regulirao crkavicu od penzije. to mu je odlazak u "bijeli svijet".

fina priča..

hvala armine, samo zeznuto je to što je istinita... :(

a je yetti, nije plakao, a ja nemam pojma što bi ja na njegovom mijestu.. ridala?

na ovo nemam komentara! sve si rekao.