Onako, usput

 Nekad i sad... i u tom nekad i sad imam potrebu pobjeći od nepravde, nečeg što ne mogui promjeniti , nepravdu, loše društveno uređenje, ljude koje sam poštovala , a oni mene nisu... I onda dođem do te točke da izbjegavam,a srce me vuče, tamo, u moj mali grad, gdje više nema smjeha, samo grobovi dragih ljudi koje sam volila, i oni mene...
  I onda sjednem ovdje i potražim stranice mog malog grada, i otkrijem što se sve izdogađalo otkako me nema, i opet moram priznati sebi, da me preplave uspomene na jedno bezbrižno odrastanje, na muzičku školu, na drage ljude s kojima sam išla u razred, maturalac, sve što je mladost činilo zanimljivom i lijepom...
 i hm, opet se javim nekim dragim ljudima, koji se opet s odušeljenjem jave meni, ali nemam više hrabrosti niti želje otići tamo gdje je nekad vladao, smijeh, život, ne mogu obići  grobove mojih dragih, sve mi je to tako tužno, i nemam sad snage za to...baš nemam!!!