Onako, usput

  Bile smo prijateljice, dobre, najbolje u stvari... Ta njena djevojačka soba u kući na cesti koja vodi za Šibenik, uvijek mi je bila u srcu..Koliko je tamo tek djevojačkih snova i priča ostalo, nebrojeno... Onda je ona ostala trudna, prerano, pa je došao rat, i više je nikad nisam vidjela... Neko vrijeme čule smo se telefonom, zvala me je iz Amerike, tamo je otišla i onda muk... Zašto, kako, najvjerovatnije nikad neću saznati... Odabrale smo svaka svoju stranu, s njenim političkim uvjerenjima se nikad nisam slagala, meni to nikad ne bi bio razlog da nekome se prestanem javljati, njoj možda jeste...
   Nedavno je ponovno otvoren prozor na njenoj godinama zapuštenoj kući.Malo sam se raspitala, njeni roditelji, vratili su se, nje naravno nema, možda će doći jednom turistički... Sve me vuče da kad tuda prođem, pokucam na vrata, potražim odgovore, to ono naše davno i lijepo prijateljstvo zaslužuje, traži... A opet, ništa više nije isto, vjerovatno ni mi više nismo iste.. A jutros sam sasvim jasno sanjala njenu mamu, koju sam oduvijek voljela, tu blagu ženu kako mi se raduje jer sam došla... Srce me vuče,a opet, puno toga odbija....

svaki dio našeg života ima neka vrata, koja se zatvore(druga se otvore), samo što ponekad ljudi ta vrata zaključaju, pa bace ključ...

joj ti uvijek neke mračnjake pišeš, sve sami problemi oko tebe

i sad buš opet popizdila jer sam ti to napisala. I sa živcima si slaba nekak

da je noj stalo tako do tebe kako tebi do nje, vjerojatno to "prijateljstvo" nikad ni nebi prestalo.... neznam, možda nisam u pravu....