Porazi i pobjede

Ovo je zapis za samce. Želim pisati za samce. Ne da o življenju u ljubavi ne treba pričati/pisati, ali iskreno, tu nema ničega poučnog. Netko tko je sam neće ništa naučiti o ljubavi ako mu govorite o njoj. Jedino toj osobi možete pomoći da ju pronađe. Srećom, oni u ljubavi je iskreno žele drugome. To je lijepa karakteristika ljubavi. Želimo da ju svi osjete kad ju mi osjećamo. Ali ona se ne može objasniti, prepričati. Ona se mora živjeti. I tako ti je to. Možda baš zato toliko čeznemo za njom kada je nema. Jer je nikakve riječi ne mogu zamjeniti.

Zato bih danas opet propitkivao sebe. Pa i vas.

Da li se nekad zateknete na Iskrici s pitanjem: "Pa što ja tu radim?"

Da li pomislite da griješite što SAD tražite vezu?

Mislite si: "Pa nije vrijeme. Moram prvo riješiti ovo. Moram si prvo napraviti ono. Moram najprije postati ovakav ili onakav. Otplatiti onaj dug. Skinuti škembu. Naučiti plesati. Naći si još kojeg prijatelja. Napredovati na poslu. Kupiti auto." Od banalnog to duboko intimnom. Pitanja koja ne možeš ignorirati. Ali opet, koliko god je potrebno i pohvalno raditi na sebi, sumljam u čovjeka koji to može i želi sve sam. Gdje je tu onda smisao? Za koga postajem bolji? Samo za sebe? Za nekoga koga ne poznajem? Za nekoga neznanog u budućnosti? Pa to nema logike. Sami smo ništa. Potvrda od drugoga je nužna. Potvrda sada. Danas.

Možda je ključno pitanje ovo. Da li je ljubav isključivo nadogradnja na sreću ili može biti put ka tome? Želim vjerovati da je drugo ok...ako ništa više od toga. To mi je dovoljno.

Ali već pogađate. Ja sam pronašao svoj odgovor. Ne želim više čekati sebe. Iskreno, ne znam ni što bih trebao postati. Prepustiti ću se. Voljet ću bolje od sebe bez straha. Prijatelja, ljubavnika. Tražit ću pomoć. Pitati ću kako se nešto radi. Reći ću hvala. Jer samo tako ću postati bolji.

U miru sam sa samim sobom. Želim vama isto. :)

Unutarnji mir je blagoslov,ja bih rekla:)
Zanimljiv blog.

:))