Što je normalno?!?
Vozeći se tramvajem naiđete na svakakve kretene. Mirno stojite i držite se za onu jadnu mizeriju od rukohvata iliti carstvu bakterija koje je posipao neki smrdljivi dedek dok je kopao nos za vrijeme vožnje i lijepio kuglice na sjedalo ispred sebe.. Kad se samo toga sjetite dođe vam zlo. No ne odustajete, vozite se i dalje ignorirajući svaku mogućnost da protegnete svoje noge i odete pješice tih par stanica. nakon nekog vremena vas i baba do vas nagazi na mali prst vaše lijeve noge, a baš njega ste ozljedili dan prije jer ste vukli noge po kući sve dok niste napokon zapeli za prag kuhinjskih vrata i okinuli onaj najmanji i najrahitičniji prst vašeg tijela. I naravno, baba totalno ignorira svoj postupak. vi naravno očekujete neku riječ iz njezinih kričavo-crveno namazanih usta, ili barem pogled iz tih njezinih čoravih očiju koje su se ionako objesile zbog godina, a ona je taj cijeli prizor dodatno uništila nanošenjem plave maskare kojoj je istekao rok. No, s njezine strane ni "a". Vi polagano gubite strpljenje i pomišljate kako bi najradje gurnuli babu niz stube dok bude izlazila, onako neprimjetno.. ili bi ju možda "slučajno" udarili laktom pod desni prsni koš, u jetru gdje najviše boli.. kao bilo je slučajno, a onda čete vi nju ignorirati dok stišće zube.. No, zvižduk prometnog policajca koji je napravio totalan kao na raskršću, vraća vas u stvarnost i vi prelazite i preko toga..
Nakon izvjesnog vremena osjećate neko lagano dodirivanje vaših leđa.. pomičete se u desnu stranu jer mislite da netko iza vas nema mjesta.. U lijevu stranu ne idete jer tamo stoji ona kobna baba koja vas potiče na crne misli.. I tako se i dalje vozite, no dodiri vaših leđa idu za vama, bez obzira kuda se pomaknuli. I tada pomislite "Zar je moguće?". Ali ignorirate svaku moguću ideju da bi se to baš vama moglo dogoditi. Pokušavate ignorirati sve to i gledate kroz prozor u izloge pokušavajući pronaći kakvu zanimljivu majcu u obližnjem butiku, no osjećate da vas je netko toliko stisnuo između sebe i obližnjeg bakciličnog rukohvata, te laganim pomacima se trlja uz vaše tijelo. tek tada shvaćate da je to stvarnost.. Puca vam film i sjećate se svega što vam se dogodilo u tih par stanica.. ALI! što vi radite.. Neprimjetno se odmičete od napaljenog gada, pozorno gledajući da netko ne bi skužio što vam se dogodilo, izlazite na prvoj stanici i krećete pješice.. Niste ništa, apsolutno ništa napravili u vezi s tim.. Zaboravljate na to...
Je li to normalno?
04.09.2004. u 2:43 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar