Zašto ne?

Osjećam onaj poznati nemir. Koji grize iznutra i traži da ga izbacim. Pisanje je uvijek bilo pouzdan ventil za smanjenje tog mučnog pritiska tjeskobe. Danima ga osjećam kako buja. I želim pisati. O bilo čemu. O bilo kojoj situaciji, štiklecu, crtici koja mi je zadnjih dana zagrebla pažnju i bila spontano popraćena mišlju: "ovo bi vrijedilo o/na-pisati". No ne mogu. Ne mogu jer se jedna tema nameće kao obavezna, nezaobilazna, vuče me da ju zagrizem. A u nju mi se ne ide. Preteška je, prevelika za mene. Zove me da je dirnem, da joj pristupim s doličnom ozbiljnošću i plastičnošću, a opet to je potpuno nemoguće. Jer je tema Lena, moj pas. Moj pas koji je bio moj život od moje 23e godine naovamo. Zapravo, pišući o njoj prostituiram sve ono što smo si značile. Činim profanim stvari koje nisu niti riječju opisive niti nadoknadive. I zato ću sad, pisati o nečem drugom.
Ne uspijevam, nikako, ući u jedan bitan ekvilibar. Ekvilibar kojim bih povezala izgubljenu i nepovratnu prošlost sa sadašnjošću. Puno je ljudi i bića koja volim ili sam voljela. Vrijeme odnosi mnoge. Bukvalno ili figurativno. Svejedno. Ostaje nostalgija. Meni tako nemio osjećaj. Tražim načina da bića koja su moja sadašnjost pobude u meni onu istu staru vedrinu koju sam ćutila u vrijeme dok ih je bilo više oko mene, njih, posebnih bića. Ne uspijevam u tome. Zapravo, čini mi se da ne postoji način da život koji je u jednom periodu prštao ljepotom i radošću upravo zbog nakrcanosti ljubavlju, ne bude u periodu koji ga slijedi mučno težak i olovno sjetan upravo zbog sveprožimajuće dubine gubitka voljenih..

da,ostaje nostalgija...

Vjerojatno doista ne postoji. Sadašnjost je ipak tu i bit će tu kada prođe tugovanje. Daj si prostora, ne valja pasti u "američku zamku", uvjerenje kako je tuga nešto neprirodno što treba potirati i negirati svim sredstvima. forza, ajvi.

thx pike

samo onaj koji iskreno voli zna kako je to izgubiti zauvijek.samo onaj koji je izgubio zauvijek zna kako je teško krenuti ispočetka