Onako, usput

   Eto već danima gledam spominju ovog nesritnjeg Jacksona, toliki glazbeni genij, čije su pjesme milijune ljudi bacale na koljenja, u njima je progovarao o mnogo čemu što je loše u ljudskoj civilizacijia... A toliko toga nezrelog i krivog, i lošeg u samom njegovom životu...
   Pa onda čitam ispovjed njegove dadilje točnije dadilje njegove djece, o tome koliko je bio posesivan, i koliko ne osjetljiv    kad ih  sustavno zanemarivao,  način kako su rođena, je uvrnut, ne možeš promijeniti normalno i prirodno, ne dozvoliti im da imaju majku, da čak i ne znaju gdje je i koja je???
   I na kraju umrijeti tako bizarno i jadno, a imati cijeli Svijet pod sobom... ja to ne razumijem, fakat, možda bih razumjela da jednom barem pola sata saznam kakav je feeling kad ne oskudjevaš od ničega, i kad ti je sve dostupno... Onda bi bilo divno vidjeti kolike bi se face tada sjetile da postojim, tzv ulizice... Hm, ne žalim se ovim što imam, ali ne shvaćam ni one koji imaju ono što ja neću nikada, a nisu sretni... nevjerovatno zaista...

Bohgu hvala da nisam od takvih...