Onako, usput

  Čovjek nema puno prijatelja, onih koji te u dušu znaju, i znaju te dugo... A ja i ona smo bile upravo takve... Odrastale zajedno, ona je uvijek bila korak ispred mene, i njeni snovi su uvijek bili vezani ze nešto veliko, a ja sam uvijek bila previše realna... Njene školske bilježnice uvijek oblijepljene pjevačima koje ja tek sada slušam, tada ih nisam baš najbolje kužila...
   I onda je došlo ono prijelomno razdoblje, kada su svi morali zauzeti neku stranu, ja za razliku od nje, nisam zauzela baš nikakvu,samo sam želila da nikad ne dođe do rata... ali došlo je...
    Ona je ostala u našem gradu, dobro situirana, dok sam ja nosila prognaničke krpice... Bila sam ogorčena, kako je mogla je li ikad pomislila da ti novi ljudi koji su došli nisu naši sugrađani, kakve je zajedničke točke pronašla  s njima...Ni njeni roditelji nisu bili puno bolji...
   Godine su prolazile, ja sam se vratila, ali nitko od njenih, pogotovo ona, nije ostala!!
    Kasnije me pronašla, zvala iz Amerike, nekako sam u sebi stišala taj gnjev, opet je pregnulo prijateljstvo i uspomene... i onda je u jednom trenutku na vrlo ružan način pokazala, da politika cijelo vrijeme caruje u našem odnosu...
   Tada ja više nisam imala što reći... Ne čujemo se već godinama, znam da je i dalje u Americi, ali nedavno sam vidjela da su se vratili njeni roditelji u tu kuću, koja je bila hram naših uspomena... Svaki put kad prođem vidim dvije sijede glave kako gledaju na cestu, kuća je opustjela, doduše i nedavno je bila obnovljena, platili su cijenu svog koketiranja s politikom koja ih se nije trebala ticati jer su uvijek dobro živjeli...
  Sada se pitam kad ih vidim onako stare i nesretne, trebam li ipak zaustaviti auto izići, javiti im se, zaboraviti jer ionako su svi odavno zaboravili, oni mi osobno ništa nisu učinili, učinila je politika koju su oni tada zdušno podržavali? ??
   Treba li oprostiti i javiti se starom bračnom paru koji je platio svoju grešku i ostao sam pored svoje dvoje djece koja su se sa svojim obiteljima rastrčala po Svijetu radi nihovog krivog odgoja i pogrešnih životnih vrijednosti...

da mila, treba i ne radi njih, nego radi sebe.. godit će tvojoj duši :)

uspomene treba zadržati ali mislim uz svo poštovanje prema starosti netreba se javljati jer mislim da se njihova mišljenja nisu promjenila samo su puni gorčine jer su sami,ustvari sama češ donjet odluku .

neki ljudi naprosto nikada ne shvate što ne znači da ih to opravdava dok s druge strane, oprost ne bira razum nego srce dušo...jel'

Bože kako je biti čovjek plus toga s dušom joj kako je to teško biti...

Naravno ! Sve je to tek igra svjetla i sjene i ništa više.Pomirivši se sa svim događanjima (neovisno koliko i kako ih emotivno proživljavala ) , kao čistom iluzijom i tijekom koji nisi u mogućnosti promjeniti) steći ćeš Mir u svojoj vlatitoj duši i nikada Ti više smiješak neće silaziti sa lica .

neznam kak da sebi oprostim kaj sam glasal za hdz pa mi je teško savjete djelit

Oprostiti je najljepše ali i najteže.