Onako, usput

  Sinoć me sasvim slučajno nešto podsjetilo na jednu davnu simpatiju, i sve što je uz nju bilo vezano...Kao isve u životu nekako je sve počelo nenadano, i čudno, bio mi ej sasvim ružan i neugledan, ali u intelektualnom smislu mi je odgovarao, ne volim glupe muškarce, nabildane i k tome ograničene, on sve to nije bio...
   Sva sila emocija bila je vezana uz njega, ne sjećam se da sam tako ikada izgubila glavu, niti smisao za dostojanstvo kao u tom periodu života... Danas međutim vidim jednu izmjenjenu ličnost,nabacanih kila, gotovo pretilu, koja izgleda masno i gotovo pretilo, boemčina u punom smislu te riječi...
   Gotovo mi je žao svih tih silnih emocija, biole su prekrasne, ali na žalost namjenjene osobi koja ih nije imala potrebu uzvratiti, i to nije nešto zbog čega osuđujem njega nego sebe...

osudjujes se sto si nekome poklonila emocije? ili se osudjujes sto ih nisi konkretizirala pa da ta osoba ne postane masna i pretila?

što su te emocije bile namjenjene onome ko ih nije trebao..

bojim se da to nikada neces saznati,.. odnosno sada mozes samo pretpostavljati,..