Dani i noći

Čitam Silmarillion, Tolkien... pod mojim orahom, u sumrak.U daljini se već vidi crvenilo nad morem a one planine oko zaljeva sasvim su tropske, čak i pojedino drveće koje strši s vrhova izgleda tropski. U sumrak tamo, sasvim me potresla jedna rečenica o ljubavi. Dva poluboga ( ona se zvala Melien a za njega sam zaboravila kako se zove ) po prvi put su se susrela u šumi u kojoj je ona živjela a on prolazio. Pogledali su se u oči i tako su ostali dugo, dugo.
Nad njima, kroz krošnje su se izmenjivala sazviježđa kako su prolazile godine, a oni se nisu mogli otrgnuti jedan od drugog. Kak je to užasno romantično... nekako nisam to očekivala na tom mjestu, iznenadilo me je.
A mi ljudi ne možemo to postići, ne možemo svoju pažnju držati niti kratko na drugoj osobi. Ali jako dobro u sebi osjećamo da negdje u nama postoji mogućnost za takvu razmjenu. Pogledaš nekog u oči, susretneš se i vrijeme stane, sve stane.
Mislite li da ćemo jednog dana evoluirati dovoljno da će nad nama sazviježđa prolaziti a mi se nećemo morati maknuti od očiju druge osobe jer će nam to biti sasvim dovoljan svijet.
Ah. Ja sam hopelessly romantična.
A i Tolkien je pa nisam u lošem društvu i to me tješi :)

lepo drugarice Alteanka..sad sam baš uplatil godišnju pretplatu na vaše blogove..

tek sad ????

a nisam nešto sa parama bio na dobar dan pa tek sad :)

a dobro je znati da od pisanja možeš živjeti :))

Evoluirat ćemo kad uspijemo popamtiti sva imena iz Silmarilliona :)

pa naravno da možeš..ja ti sad uplatim 500 kuna na račun,i još pol iskrice tak i da vidiš..

Silmarilliona sam svojedobno posudil u knjižnici pa ga zaboravil pročitat :(

klonice... :)
nije život vani :)
unutra je
ako nemaš unutra uzalud ti sve vanjske aktivnosti
to je ustalom zatvoreni krug
i ja nisam od svijeta
i nemam s njim puno toga
ali moram živjeti u njemu
i drago mi je da o tome mogu pisati :)

stvarno ne znam kako ti je to uspjelo
svatko je velik onoliko koliko želi