Cuspajz u glavi

Život je dar. Sama činjenica da dvije zdrave, spolno zrele jedinke mogu iz dvije stanice napraviti život, je fascinantna. A još više zapanjujuća je i činjenice da iz samo dvije tjelesne stanice, nastane komplicirani sklop, pažljivo organiziranih i diferenciranih stanica koje zovemo organizam. Mi ljudi, za razliku od ostalih živih bića smo dobili povlasticu da mislimo, zaključujemo, osjećamo.. Imamo nešto što nema niti biljka, niti životinja- imamo osobnost! Svatko od nas je drugačiji, svi smo mi pažljivo izrađeni unikati, i nitko, ama baš nitko nije isti. Od 6 milijardi ljudi na svijetu, svatko ima različiti genetski kod, različite crte lica, pa čak i jednojajčani blizanci imaju svoje razlike, bilo to u temperamentu, ili bar jednoj točkici na licu. Evolucija nas je smjestila na najvišu ljestvicu, a priroda dala dar koji ponekad zanemarujemo- to je onaj naš JA! Mi smo jedini koji mogu razmišljati o poslijedicama, ne djelujemo na principu intinkata, već po principu razuma. Imamo osjećaje te osjećamo tugu, stah, sreću, ljubav, tjeskobnost i ostale emocije.
Sjećate li se kad ste bili mali, kad je bila potrebna samo jedna mala igračka da vas razveseli, ili samo jedan osmjeh vama drage osobe? Veselili ste se tirkizno plavoj boji cvijeta, leptiru, igranju s vodom.. Nije vam bilo potrebno ništa drugo. Živjeli ste u svijetu mašte i ako već i nije bilo uvijeta za neku igru, npr.igru autićem, vi ste uzeli kutijicu šibica i zamišljali da je auto. I igra nije bila ništa manje zanimljiva nego sa pravim autićem. Pa gdje je nestalo to dijete u vama?
Često čujem od drugih ljudi da mi govore: daj odrasti više! Ali čemu? Što ako ja ne želim odrasti? Ja želim uvijek biti ono dijete kojemu ne treba puno da bi bilo sretno, koje ne treba materijalni svijet da bi znalo cijeniti tuđi osmjeh, tuđi znak pažnje. Želim uvijek ostati ona mala djevojčica koja je iz dana u dan imala osmjeh na licu i sa svime se nosila s tim osmjehom. Kad ste malo dijete, ne znate za laž, ne znate za mržnju i ne znate za licemjerje. Ako odrastanje znači spoznati to sve i koristiti to kao oružje za neki uspjeh, onda ja ne želim odrasti.
Kažu da je zrelost kada je čovjek na vrhuncu psihičkih i fizičkih snaga, kada treba pruzeti punu odgovornost za sebe, svoj život i druge postupke. Od njih se očekuju da budu samostalne, integrirane osobe, da rješavaju probleme, postignu uspješnost na poslu,.. sve je to u redu i sve je to točno, ali gdje se na putu ka tome uguši ona mašta, onaj mali iskren osmjeh na tuđi uspjeh, na let leptira, na pogled zahvalnosti u tuđim očima....?
Gdje se izgubi dijete u njima?

sorry, ali moram priznati da vjerovali ili ne, životinje imaju osobnost!!! jer i u njihovu slučaju postoji sve kao i u našem samo na jednoj drugoj razini, a što se genetike tiče, i u životinja, kao i u ljudi, čuda čini!!

To je točno, samo smo mi za razliku od životinja na višoj razini svijesti.

Ne da mi se konkretno komentirati, samo htjedoh reći da te je ugodno čitati :)

Hvala F... Ako ima tko kakvih prijedloga, uvijek ih je dobro poslušati.. ;o)

Instikti sa nama upravljaju puno više nego što smo toga svjesni..... a što se odrastanja tiče, netko reče... tko sa 20 nije liberal, taj nema srca, a tko sa 40 nije konzervatiivac, taj nema pameti.... :).
Uzgred, bezbrižnost izgubiš dok je pokušavaš osigurati za one koji imaju pravo biti djeca...