Cuspajz u glavi

Kad-tad umreš. Nemreš protiv toga. Netko prije, netko kasnije.. al uvijek moraš jednom umrijeti. Netko se pak požuri pa si sam skrati život, nekoga susjed požuri pa mu ga skrati... Uglavnom, uvijek dođe taj dan D kad moraš otići.. A gdje mi to odemo uopće poslije? I dal odemo ikamo? Možda se ipak reinkarniramo kao nešto drugo? Ili jednostavno iščeznemo kao što smo i bili prije nego smo nastali? Tko zna.. na to ćemo pitanje dobiti odgovor tek kad dođe taj naš dan D. Dotad se možemo smo pitati.
I sad će opet mnogi krivo protumačiti što sam ja htjela napisati.. Ne brinite, nisam samoubilački tip osobe koji je upravo izgubio svaku volju za životom.. Samo me zanima.. Razmišljam na glas, kak bi se reklo. I zašto se ljudi boje smrti? Ljudi se toliko boje nepoznatoga da će radje ostati u nečemu što je možda lošije od onog što je iza toga. Ljudi se boje promjene! No, ne govorim sad da se idemo svi kolektivno ubit ko neka demonska sekta, ne! Nego, kad nam otkucne zadnja minuta, čemu se bojati toga? Možda poslije života ima nešto puno lijepše, a nama trenutno nepojmljivo jer nismo na toj razini svijesti..
U pricipu, nitko to ne zna.. znaju oni koji su već odavno 2m ispod zemlje, a pošto još uvijek ne postoji GSM mreža između ta dva svijeta, nitko nam ne može javiti kaj se dela s te strane..  Čudan je ovaj život... koliko ima stvari koje nikada nećemo shvatiti...

jesmo zivi?

Vidiš to je isto zanmiljivo.. jesmo li uopće živi? Možda smo mi samo hologrami isprogramirani da mislimo da smo živi? (Čovječe, glava me boli od tolikog razmišljanja.. hoće netko mijenjat mozak?)

Ne znam, ja ni prošli put nisam vjerovao u reinkarnaciju...

mijenjam mozak za saku dolara.

ja nen filozofiram.

Mislim da ljudski mozak nije na tolikoj razini spoznaje da shvati neke stvari, ili se mi ne trudimo dovoljno jako. A ne bi se uopće čudila ni da nam je odgovor pred nosom, jer smo skloni uvijek tražiti neke komplicirane odgovore, a u one jednostavne obično posumnjamo.