thermonuclear sweat

u ulici našeg znamenitog književnika, ivana gunduliča (dubravka, osman) dogodila se prometna nesreča.
to je bilo jučer. u četvrtak. na raskrižju slavonske i večeslava holjevca doduše, al sad svejedno. gonjoj se asocijacijaciji nemogaše othrvat. šibnula me kondička i njezino viđenje crtice, kao književne forme u domačoj zadači iz hrvatskog, sve u petom osnovne.
to je, dakle, bilo jučer. saobračajka.
danas je m. zval buraza. i čula sam ga ovak:
" ma.., htel sam ti sam javit.., nemoraš se brinut, al..." zastao je, napunio lagano pluča i rekao polako:
"s. i ja smo imali. saobračajnu nesreču. jučer. ". učinio je stanku.
"evo. to sam ti sam htel javit. da se ne brineš. dobro smo."  dodao je, nakon neizvjesno, dal je s druge strane dramski il pak nezainteresirani tajac pa da velikodušno prekine nelagodu sugovorniku s onu stranu žice.  
čula mu se točka.
i to je sve kaj sam htela o tomu reč.
al uglavnom. poanta ove reprize neuspjelog crtičarenja jest slijedeča.
ima li očevidaca? kao prvo.
pa onda. kaj bi bilo da je frajer išel brže?
zakaj nisam (dovoljno) zahvalna kaj sam živa, zdrava i čitava? uključujuč m-a i pseto.
i kak to da sam si baš dan prije jučer instalirala jedan desktopski prizor. žena na zebri. koja rukama mirom uz tijelo stoji. i čeka svjetlo koje ne kazuje da li se ide il se stoji. jer vidi se žuto.
 
 
 

Istina da mi mozak na rezervi, tri puta sam pročitala tvoj blog i ni vraga ništa nisam razumjela.

sad mi je jasno zašto su Slovenci u EU. tamo majka kada dijete prijeđe cestu lijepo čeka zeleno na semaforu i kulturno tada krene u spašavanje, a ne kao kod nas. majka bi odmah poletjela za djetetom ne gledavši što pokazuje semafor :)