Dani i noći

Danas, jutro u tramvaju i moj dah na staklu prozora. Ljudi, ja dišem i živa sam ! Moje je tijelo pokretano nekom nevjerojatnom silom. Moj dah me nosi kroz prostor. Život je jako jako kratak... ili beskonačno dug, kako uzmete. Ali svjesnost koju postižemo dišući je sadašnjost u svom najčišćem obliku.
Jučer, prizor nesreće pored koje sam morala prehodati. Majka i dijete koje je ispalo iz prevrnutog auta, oboje u nesvjesti. Ljudi u rukavicama rade oko njih. Užasan osjećaj nelagode pretvara se u ogromnu želju za življenjem.
I zato, tako sam zahvalna za taj dah na staklu.
I zahvalna sam zato jer hodam.
I zato jer mogu nekog poljubiti.
I zato jer mogu osjetiti dodir vode na sebi.
I zato jer mogu zagrliti svoju kćer i ona mi može staviti glavu u krilo.
I jer ću danas sjediti uz druge na jogi i osjećati mir.
Živa sam.

tako rijetko se sjetimo da dok smo živi sve možemo...

Treba cijeniti svaki trenutak života...malo ljudi je u kontaktu s djetetom u sebi, ti su sretni...

malo je onih koji to shvacaju zato hvala ti sto si i ti to shvatila i meni pokazala