Povodanj dobrog zla

Nije li čudno kako u vrijeme velikih pospremanja ili selidba, iz najskrivenijih dijelova polica, ormara, zaboravljenih kutija ili davno pročitanih knjiga iznanada ispadnu, naprosto izlete ili se nadnaravno stvore drevni predmeti, prašnjavi papirići s poznatim rukopisom kojega je nemoguće pročitati, prastare fotografije...? Ili, recimo - pismo, danas gotovo arhaičan pojam? A upravo se u premiještanju tih prašnjavih knjiga koje godinama ne gledam, a kamoli da ih diram, na polici preda mnom stvorilo Vilkovo pismo iz '81. godine. Iz vremena kada smo bili samo vojnici. Ili se pretvarali da to, khm, ne možemo biti.
Pisao meni Vilko:
"Pozdrav ti tebi ti, tuljane nijedan!Ne možeš vjerovati da su me ovdje prepoznali i uvalili mi da vodim priredbu za Dan armije. Jbte, čak su me povukli sa straže! Ha, ha - a jesu me zajebali... moš mislit. Nego, trebao bih voditi program s komadom koji je a-v-i-o-n! Ej, čovječe, to nije normalno. Ženska je, ma kakav a-v-i-o-n... ej, Konkord! Kakav Konkord - Saturn 5! I da stvar bude bolja, sve mi se nešto migolji i trepće okicama, kao Vilko ovo, Vilko ono, mnogo joj je lepo da vodimo konferansu, da je ona mene videla na televiziji, da joj je bila trema kad je čula da će da se družimo itd. Ne možeš vjerovati! Jbte, ni ja.
Ajd bok, u dupe ti rog
Vilko
p.s. Ako slučajno vidiš Nives, ni riječi - ok?"
Vrlo dobro se sjećam da je to pismo bilo potpuno iznenađenje za mene. Ovakav način pisanja mu je bio toliko nesličan da sam, tada prvi put, pomislio da je skrenuo (izraz 'prolupao' smo, jel', usvojili tek devedesetih...). Naime, kad bi mi se dalo i kad bih se potrudio, vjerojatno bih i pronašao negdje u podrumu tih stotinjak pisama koja mi je poslao, a u kojima niti jedan jedini jedincati put nije propustio spomenuti Nives, koliko mu znači, koliko mu nedostaje, što sanja kad sanja o njoj, kako je bila u posjeti, kako je otišla, kako su razgovarali telefonom, kako mu je pisala, kako mu nije pisala, kako je popizdio na nju, kako je lijepa, kako ga uzbuđuje, kako jedva čeka da je vidi, kako ju je promatrao satima dok je spavala umorna od puta, kako joj je čitao Miljkovića u hotelu, kako je bila u posjeti, kako je otišla, kako je ona lijepa, kako ga uzbuđuje, koliko mu znači, kako ovo kako ono pa opet iz početka, u krug.
I onda, puf! - neka koja nije Nives!
S vremena na vrijeme, ali vrlo rijetko, Vilko je znao spomenuti Svjetlanu. Zapravo, uvijek je svojim radijskim tonom naglašavao: Svetlanu, djevojku čija bi mu silueta, tvrdio je, proletjela očima čak i kada nije govorio isključivo o svojoj 'šumadijskoj jeseni i zimi' provedenima u Gornjem Milanovcu, pred nekoliko života. Ona je, napokon, bila i jedina ženska koju nitko iz naše ekipe nikada nije vidio. Čak je i Vilko, srećom samo u svojim 'tekućim' vrhuncima, izgovarao da bi dao guzice kad bi mogao imati samo jednu njezinu fotografiju. Time nas je samo dražio, naravno ne zbog svoje 'pozadine', nego zbog toga što smo vrlo dobro znali da je u životu imao komade za kojima bismo mi obično slinili. A ova je i po činjeničnome stanju, a i po Vilkovoj neubičejeno rijetkoj šturosti kad bi ga se pitalo o njoj, postajala doslovnim misterijem. Pa ipak, ponekad mi se pričinjalo da je Vilko, kada bi se i odvažio, o Svetlani govorio s nešto toplijom nijansom emocije nego o Obožavanoj Prvovjenčanoj, a što je prvorazredna blasfemija koju se pred njim nije smjelo izgovarati na glas. Posebice i zbog toga što je upravo s njom već bio u razlistaloj vezi u vrijeme Svetlaninog prolaska kroz njegov život. Kada bi ga se pitalo o boji Svetlaninih očiju, govorio je da se ne sjeća, da pamti samo svijetle tonove pa ih nekako zamišlja plavima ili sivkastozelenima. No vrlo je dobro pamtio njezinu dugu ravnu plavu kosu koja joj je gotovo dodirivala guzu, duge noge skrivene ispod sive, usko pripijene suknje do ispod koljena i, govorio bi, navještaj savršenog torza ispod svijetloplave svilene košulje umrljane s tri suze. I uvijek, uvijek naglašavao da bi lagao kada bi tvrdio da mu ne bi bilo drago da su te tri suze na bilo kakav način bile povezane s njim. Trebam li naglašavati da je ekipu više zanimao savšeni torzo od tri suze na košulji?
Svetlanu je imenom zadnji put spomenuo u kasnu jesen '91., na terasi Male kavane koju je upravo ispraznila sirena opće opasnosti. Ispijali smo, neuobičajeno, kavu i u trenutku kad se zagrcnuo, na uniformu su mu kapnule tri kapi. 'Znaš', rekao mi je izvan svakoga konteksta, 'na kraju Svetlana nije vodila onu priredbu sa mnom. Zamijenili su je, u trenutku kad je trebala izaći na pozornicu, nekom Milenom, kćerkom zapovjednika kasarne. A Svetlana je sjedila iza zastora i plakala.' Rekao mi je da je bio izgovorio svoju najavu i prišao joj. 'Gledao sam to prelijepo lice koje me šutke preklinjalo za, ne znam, zagrljaj, ne znam, bilo kakvu gestu utjehe,' pojašnjavao je, 'a ja sam joj pružio maramicu.' Zastao je na trenutak da bi preletio pogledom preko južne strane Jelačićeva placa gdje su neke žene groteskno pokušavale otvoriti vrata zaključane veže kako bi pronašle zaklon od nevidljive prijetnje i progunđao nešto poput 'guske u magli'. Potom mi se zagledao u oči i u pola glasa izgovorio: 'Kada sam se vratio nakon sljedeće najave, nije je bilo. I više je nikada nisam vidio. A, prijatelju moj dragi, upravo sam je želio zaprositi.'
Šutjeli smo neko vrijeme osluškujući zagrobnu tišinu grada. Vilko se ponovo zagrcnuo, ovaj put od svog glupavog smijeha. 'Zamisli, jbte, koje bi pizdarije sad bile da sam ju oženio... Džizs, morali bi živjeti u Sloveniji, pastimater i ratu... i Sloveniji...hihihi'
Petnaest godina kasnije i Vilko i ja i ostala ekipa smo, neki manje, neki više, obnovili svoja stara, predratna prijateljstva i sreli se sa svima, nama dragim, ljudima koje sve te godine, kao ni nas, nisu promijenile ili su ih tek ovlaš okrznule. Tako je Vilko u nekoj tupavoj konverzaciji saznao da se tamo neka Svetlana, koja se motala oko kasarne, udala nedugo nakon što je on otišao u prekomandu. Za nekog tipa koji joj nije pružio maramicu. I kao u filmu bez poante, odšetala laganim korakom u zalazeće sunce, rekao bi Vilko uvijek istim, nepromjenjivim radijskim glasom, s dozom patetike koja je varirala sukladno količini vatrene vode. I u ovisnosti o imenima glavnih glumica. Da je tu rečenicu, tim tonom izgovorio te večeri na radiju, zacijelo bi dobio otkaz.
Nekako sumnjam da bi mu to u tom trenutku uopće išta značilo.

uff,. promeni font ili pojacaj,..
e a kad cu ja procitat nesto novo?

aj dobro... iem. a novo - kad bude.

madelaine iznenađenja.

ovo je vec bolje,. a cuj, danas u doba fejsa bi vilko mogal opet potraziti svetlanu, a ti dobiti jos tema za pisanje,.. ovak sve nesto moras iz proslosti:)

a zašto sve priče o vilku ne sabereš u zbirku kratkih priča?

@antipova: zbirka je u nastajanju... ovo su fragmenti, pače - skice.
@Prič: a kojkuac bi mi još i to trebalo?

zato jer se o vilku moze napisati jedan ozbiljan veliki, grandiozan roman:)
onak, da se i dostojefski malo uznemiri s obzirom na znacaj i grandioznost:))

Mda..iz posta u post..zaljubljive prirode taj Vilko :D

Taj Vilko neki puno kompleksan tip...

a zato da se rjesis titule i prepustis je meni tuljane!:)

Ajmo sad svi: Prička na kolac!!! Prička na kolac!!! Prička na kolac!!! Prička na kolac!!!

Preach, ne propovijedaj previše, ima nas kojima je ovo prva runda vilkijanizma i baš nam je good!

tuljane! ti trebas nekog na kolac. svoj kolac. a nekako mi se cini da ti ja nebih bio po volji:)

ebate, zvuči kao pokušaj izgovaranja one 'raskiseliše li ti se opanci' :)

pa znam ja da je ovo dobro. ali ja sam to vec citao i sada se mogu zajebavt:))

Ajmo sad svi: Prič-ko je fa-ca!!! Prič-ko je fa-ca!!! Prič-ko je fa-ca!!! Prič-ko je fa-ca!!!

vodenko mene bus zrendala a?:)
jesam, samo taka,.. i ti to znas:)

..slažem se s Pričem...mora Vilko počet
vrištat neko novo ime :D

ak se vodenko malo ne skulira bum svima odao kaj je on,. a sam mi je to rekao:))

npr suzzanah?:)

zzzznnnn,..prrrr

Kaj "Faca"!?! Ne "Faca" nego: Facetina!!! ÜBERFACA!!!

Aj-de Prič-ko! Aj-de Prič-ko! Reci im! Reci im!

daj se skulirajte dok ne smotam jednu. sve mi ispada iz ruku!

duko jedan,. duketino!

P. hahaha..ne bih rekla..al' i nije do
mene:D

THE Duke! hihihi

nego je do vilka ha? mos'si mislit,. njega vise niti toljagom neces naterat,. radije se pobrini da o tebi ovisi:)

vis,. on se jos i ponosi time!

Samo kao lagano pojašnjenje, herr Prich! Sjedimo za stolom moj pajdo Makedonac, njegov 24-godišnji sin i ja nakon odrađenog sessiona... i pita Makedonac: 'el vas dvojica, kad ste zadnji put sexali? i kaže njegov sin: hmm, pa ima jedno tjedan dana... a ti? pita Makedonac mene. Velim ja njemu: cca 5 godina, na što Makedonac veli svom sinu: Jel vidiš, pzdatimaterina, kako se čvrsto svira rock'n'roll kad se ne sexa? A ne ti: nja nja nja..., bemteblesava! hihihi

..ne koristim toljage..lisice možda :D

ti onaj jedan akord kojeg koristis smatras rokenrolom? Bozeeeee:)))
pa kad god dodjem na probu slusam samo "smouk ond voter":P

o suzoooo,. zajebi ti vilka,. meni se obrati:)

...ebiga, moraš skinuti slušalice s playera kad uđeš u sklonište. e.

e,e! Pričko je 'bondage freak'!!!

..kae..presvučene kožom,,il mogu bit, ono, pink s perjem :)?

vodenko to ti nisu slusalice od playera nego one za zastitu na radu,.. od buke:)

a da,. suzana pa nisam te trazio da me vodis u maskare forgudnes:)

onda reklamiraj proizvođaču da ti promijene muziku u njima... hihihi... a buka je ipak, 'elte, majka svakog dobrog rock'n'rolla...

Pričko s pink-pernatim lisicama... hehehe... e to je PRIZOR!!!

..hahhaa, dečki..meni svira Sunshine of
my life..odoh na kupanac..Prič, može li
žica od slušalica..:D
pa-pa

pa morao sam si ostaviti tu muziku da ne zaboravim kak'se to zaista treba svirat:)

suzana nemre. jos imam oziljke na rukama i nogama i sve me boli i pece od kako me vodenko zadnji put znjima zvezal u garazi u nastojanju da mu ne pobegnem, a da cujem jos jednom,..

Vilko je s nama tek tjedan dana, a kao da ga poznajemo čitavu vječnost.Vilko od krvi i mesa.. hvala što si nas upoznao:-)