nemir i strast

ferdinand je bio sretna beba. malene sitnice znale su ga radovati. znao je od tih najranijih dana uživati upravo u sitnicama. po pola sata je znao buljiti u maminu cicu i diviti joj se, odgađajući trenutak kada će se na nju prikopčati.
kada bi se ferdinand probudio u sred noći urlajući kao svaka normalna beba, otac bi mu u koljevku, a kasnije kinderbet ubacio s poda vlastitu čarapu i ferdinand bi u tren oka prestao urlati. divio se čarapi i uživao u svemu što mu čarapa može pružiti. žvakao ju je, gnjeo, razvlačio ili naprosto uživao u bojama i obliku. otac je njegov stoga uvijek nosio čarape s uzorkom. da ne bi bile jednolične.
kasnije, u vrijeme školovanja, ferdinand se već znao sasvim uredno uklopiti u društvo. i nije se primjećivala ta njegova posebnost. tek s vremena na vrijeme znao se zagubiti negdje između kuće i škole. odlutati i zaboraviti na važnost stizanja tamo kuda je krenuo.
potrage su isprva bile burne i emotivne. roditelji, susjedi, policija, pa čak i vatrogasci raspoređivali su se cijelim putem od kuće do škole i sumanuto tražili, očekujući tko zna kakvu groznu scenu, raskomadanog ili silovanog djeteta zgrčenog pod nekim grmom. no ferdinanda bi obično pronašli kako zuri u neki kamen, cvijet ili grančicu diveći se svakoj promjeni oblika, teksture ili boje.
poslije ga više nisu niti tražili. ferdinand se sam vraćao nakon dva tri dana. izgladnjeo, promrzao, ali sretan. nešto kao osmjeh moglo se nazrijeti na njegovom izblijedjelom licu. iako uznemireni i na neki način posramljeni i roditelji su bili tada sretni gledajući ga tako smirenog i toplog. njegovi bjegovi i nestanci varirali su u učestalosti i trajanju pa smo se svi nekako već navikli na njih. ponekad smo jedni druge zapitkivali da li je ferinand s nama ili je na svojim šetnjama. na stolu je uvijek bio i njegov tanjur, bez obzira da li smo znali da je s nama ili nismo bili sigurni.
ferdinanda su kasnije, kao dvadesetneštogodišnjaka smjestili u ludnicu. i još se često sjetim njegovih očiju koje su gledale u zelenkasti kamičak pokraj moje lijeve noge dok smo se opraštali. ja sam bio premali da shvatim zašto on ostaje a mi idemo doma, žene su šmrcale, tulile i grlile ferdinanda, muškarci su nervozno gasili čikove u šoderu kojim je bio posut put, a ferdinand je potpuno zanesen fiksirao neobičan kamičak na podu. sagnuo sam se i dao mu kamenčić. nije me ni pogledao. samo mu je na licu bljesnuo onaj njegov kao osmjeh.
nakon par godina pitao sam starog o ferdinandu. kako to da je on tamo negdje, a nije tu s nama.stari me pogledao s iznenađenjem u očima. bilo mu je malo nelagodno. vidio sam da nezna što bi mi rekao. a onda je procijedio između zubiju
- sine, ne znamo mi s anđelima.
nikada više nismo razgovarali o ferdinandu.

sviđa mi se !
svi smo mi ferdinand-i,..
neki prepoznati (kao takvi) a
neki ne.

my name is sam :~)

sto ucinise ludjaci ferdinandu?

Jadan Ferdinand....

Eh, ovo je bilo baš fino štivo za dobro jutro! Hvala. :-))