nemir i strast

ispalo je super to s tim poslom. prvo i prvo uopče ga je dobila. povjesničar umjetnosti s osrednjom karijerom turističkog vodiča razno raznih sumnjivih agencija koje mjenjaju ime svaku drugu godinu, dobila je posao u export import firmi za izdavaštvo i kulturnu suradnju.nije ni sama vjerovala da je to istina.
onda joj još Bartol, njezin debeli i vječito zajapureni šef, veli da bi trebalo otići u sarajevo i napravit neki poslić, susrest se s amirom koji će joj onda dat neke kataloge. sve u svemu četiri dana s putom. službeni auto i pet dnevnica, za svaki slučaj, ako treba vrati se u subotu.
ma fantastičan početak čuda nedočekanog zvanog stalni radni odnos. bilo je dobro i raditi kao vodič. lagala bi kad bi rekla da nije bilo dobro, ali s vremenom čovjek poludi od svih tih razmaženih babaetina-krmača s njihovim nesuvislim planiranjem puta, nezajažljivih dječaka koji očekuju da im je vodič baš stalno na raspolaganju i ocvalih don juana koji rastrošno rasipavaju svoj izblijedjeli šarm. vrijeme je za promjene, zaključila je i spletom sretnih okolnosti završila u kultexpu poslije svega tri mjeseca traženja odgovarajućeg posla.
vozila je šefovu lagunu prema sarajevu i uživala u vlastitoj samouvjerenosti. baš sve mogu sama, baš mi se dobro slažu kockice u mozaiku mojeg uspješnog života, ja najveća, ja nepobjediva. mantra uspjeha i sreće, pročitana u nekom američkom izdanju cosmopolitena prije par godina odjekivala je u njezinoj svijesti. Već ju je ponovila milion puta. više iz navike, nego iz nekog uvjerenja, ali ipak,  svaka je pomoć dobrodošla. ako ne pomaže, ne šteti sigurno.
razmišljala je i o kremenom kojeg je još prije pola godine ostavila na kolodvoru u tri ujutro dok je prvim jutarnjim busom žurila natrag u zagreb. kremeni je stajao na peronu u društvu dva pijanca, prometnika i jedne zaspale, najvjerojatnije pijane kurve. stajao je kao stup od soli i hvatao usnicama još zadnje okuse poljupca rastanka kojeg su razmjenili na brzinu poslije par sati provedenih u njegovoj smrdljivoj jazbini. pričao je kremeni o kiši i suncu opstanku vrste, vulkanima i svemiru. ona je uglavnom šutjela i procjenjivala da li joj se kremeni uvaljuje ili ne. i tako je došlo vrijeme da ode na bus za zagreb. poslije su razmjenili nekoliko mailova i on joj je ostao nepoznanica kakva je i bio. strpala ga je već u ladicu "ne otvarati, neisplativo, izgubljeno, nesuvislo", ali stalno se nekako vraćao i raspaljivao maštu.
počeli su znakovi pokazivati da je sarajevo u blizini. shvatila je da je pravo vrijeme da se totalno skoncentrira na vožnju. sarajevo 15, znači još malo. onda kod druge benzinske odma na prvu cestu desno i samo ravno do amirove firme. nemožeš ju fulat jer je limun žuta i vidi se na 300 km. to je amir sebi ofarbo da zna nać i kad je lud i kad je pjan.
dva dobra manevra prestrojavanja i bila je na industrijskoj cesti koja obilazi sam grad u širokom luku. valjda ću u ova dva tri dana i vidjet nešta od sarajeva, a ne samo ove tu betonske grozote pomislila je. a zatim odmah zamislila sebe i kremenog u poluromantičnoj šetnji barščaršijom, pijuckanje kahve topli burek ... hm. poluromantično. da stvarno, zaključila je, s tim kremenim stvarno je sve nekako napola. ni vrit ni mimo.
evo još samo malo. bartol je rekao da industrijskom vozi oko 7 - 8 km i da je onda na cilju. amir ju već sigurno čeka s kahvom i onim kolačičima koje je jednom bartol donjeo na posao. teško, masno tijesto preliveno cukervaserom. urmašice ili tako nekako. ali nemožeš prestat jest dok ti ne pozli.
s lijeve strane na velikoj metalnoj bijeloj ploči crvenim je ogromnim slovima bilo je ispisano kremen-trade, pa onda još čitav niz sitnih nečitljivih črčkarija. okrenula se za natpisom potpuno iznenađena, zaboravivši na bartola, amira, posao, auto, cestu, ususret jureće kamione. "sudbina" stigla je još pomisliti prije nego što je svjetlucava režeča kabina manovog šlepera iz bugojna razvalila lagunu na dva dijela.