Zašto ne?

Projekcija, taj sveraširen odmak od objektivne stvarnosti, realnosti sve češće traži da ga primijetim u različitim situacijama i od različitih osoba (sebe također). Dopala mi se formulacija: mi često ne vjerujemo onome što vidimo, nego vidimo ono u što već vjerujemo.
Naprimjer, spopao me ovdje jedan čovjek. Oženjen. Ne razvijam odnose s neslobodnim osobama. I od početka to nedvosmisleno dam do znanja. Ipak, čovjek pokazuje bikovsku, nevjerojatnu upornost. Svaki moj rezolutni "ne" tumači kao moj "možda" u playing-hard-to-get igri:-) Nakon 5 dana, u Sabornici bi rekli "njegovih rasprava" :-) i tu i tamo kojeg "ne" s moje strane, on već planira moje preseljene u svoj grad, ženi me (pošto se razveo:-)), i mi živimo happily ever after.. Čitam to sve, trljam oči, al ta su slova i dalje na ekranu. Ne mogu vjerovati. Smijem se. On ne jenjava.. upalio je tek moj prijedlog da ode doktoru, za glavu. Uvrijedio se, naime.
Primjer drugi, sjetila sam se svog bivšeg, čija je, iako brižno prikrivana, ljubomora prelazila sve uobičajene granice. Njegova kreativnost u neprimjetnom me uhođenju bila je zaista fascinantna. Također, taj bi njegov neosporan talent ostao za mene zauvijek nezamjećen, da u zamahu pojedinih rasprava isto nije bivalo spomenutim s njegove strane. U tim bih se trenucima osjećala podvojeno, potrojeno zapravo. S jedne strane, egu je godilo čuti to da zauzimam cijeli njegov dan, s druge pak, podilazili su me srsi od takve fiksacije, a s treće, nemalo sam se čudila takvim njegovim strahovima/očekivanjima. Jer, jer kraj svih mojih osebujnih, neospornih i lakodokazivih (ako je čovjeku već do sukoba:-)) mana, on se fiksirao na jednu koje eto, naprosto - uopće nema. Ne postoji. Nisam nevjerna. Vrijeđalo me to. A opet, njemu je "hvatanje me u nevjeri" očito predstavljalo neodoljiv izazov, misiju upravo. I tako, nitko nije doživio satisfakciju, niti se on dokopao svog žuđenog Corpus delictija (u hvatanju me In flagranti), niti ja njegovog (nikad postojećeg) povjerenja. A baš smo se trudili. Obostrani pušing. I onda, onda odmotam film. Kako je do toga došlo? Projekcijom. Mi često ne vjerujemo onome što vidimo, nego vidimo ono u što već vjerujemo..
Primjera je bezbroj. Svima je zajedničko da oboljeli od projekcije završava "kratkih rukava" uz uobičajene kolateralne žrtve, no za njih problem prestaje odmicanjem od projektanta. Nažalost ne i za spomenutog..

ja nosim atlet majice:))

hm.projekcija u tvom blogu očito nema onaj smisao kojeg ima u značenju jednog od obrambenih mehanizama.Nezavisno od toga, pozdravljam blog.

nothing is, as it appears to be.
nista nije tako, kao sto se cini.

tvoj blog i tvoj profil kojeg sam upravo pročitala sigurno su jedno od najvećih ugodnih iznenanadjenja za mene nakon duuuug vremena na tvom sajtu..

a neke stavke iz tvog profila bih prosto - prekopirala ili potpisala, ali neću naravno...

samo nastavi tako. srdačan pozdrav.:)

hvala Leah:-)