...kuda ode mrak...

.... znaš da umireš.... što bi ti draže bilo....
umrijeti u bolnici okružen sa četiri bijela zida i nepoznatim ljudima kojima jest i nije stalo....  ili....
umrijeti u vlastitom domu.... dok ti ruku drži netko tko ti je najbliskiji ?
Smrt je jedan od najvažnijih događaja u našem životu.... da li nam je svejedno kako će nam se to dogoditi?

preživjeti i poživjeti:)

svakako kaveni... kad imaš trideset, ako imaš 85 tad je stvar puno drugačija.... postane ti važno kako ćeš otići...

Jab tije da crknen s kiton zabodenon u jednu specijalnu mladu damu

neki ne mogu ni birati. smrt je iznenađenje kad god dođe...
neki umiru i u snu...

pitanje. da li to da te pere i cisti od svega i svacega, slusa kak zavijas i tulis od bolova, trpi trenutke nauracunljivosti prepustiti onima koji su za to placeni ili ih priustiti onima koji te vole i koje ti volis, pa im takav ostati u sjecanju? hm, ne znam. kad su mene vratili u vou dolinu suza, u mojoj bolnickoj sobetini je umrlo cetvoro ljudi u tri dana. samo je jedan zaspal i nije se probudil, ostale ne bi bas priustil nekomu do koga im je stalo... rade bi da me pamte ovakvog zajebanog kakav jesam...

Umrijeti u bolnici. Čemu svojima bližnjima priuštiti moju bol koju bi gledali svaki dan?

anti, najlepsu smrt je imal stari od frenda. otisli decki u lov, napucali se, seli se odmoriti, pojesti i popiti, nakon toga on se sel pod drvo, naslonil se na pusku i vise se nije dignul. herc.... ali jebiga, velikoj vecini nam je sudeno umirati a ne umrijeti...

mislit ću o tome ako me snađe. sad je vrijeme za kupanje:)

a moj je frend umro u snu, jednostavno legao i nije se probudio...mlad dečko.

... kad tulimo, činimo to zato što nam se čini da će nam biti lakše ako sa nekim podijelimo patnju... Nebil netko tko nas voli trebao poželit da sa nama dijeli našu posljednju patnju.... ili je prirodnije da nas sahrani i prije toga?

Kako god,rađamo se i umiremo sami.

Zanimljivo, ja ne mislim o tome gdje bih voljela umrijeti, ali često mislim o tome kako će moje dijete bez mene.

definitivno sama ili u bolnici, smrt nije za gledanje, ostavlja ružne uspomene onima koji je gledaju, u bolnici im je svejedno

( koji me vrag natjerao da čitam i komentiram ovaj blog...idem kuhati kavu ... )

Unfi... ne razmišljaš li sa (sebične) pozicije onih koji ostaju.... Što je sa osjećajima onog kojem su ti trenutci sve što mu je ostalo od života.... kakav je to osjećaj znati da si zatvoren izmeđ četiri strana ti zida i da svi čekaju da te se tako riješe...

ja bi najradje da zaspem i probudim se mrtva:(

shpi, da meni nema djeteta vec bi ja odavno zavrsil z ganom u ruki i metkom u celendri...

istima, pital si kaj bi nama bilo draze u trenutku umiranja. ne kaj bi nam bilo draze da nam umire netko do koga nam je stalo...

ajde sad ozbiljno...traper, to je bitno, sto bi oni zeljeli za tebe, tj. kako te zele otpremiti...naravno, zelje su jedno, mogucnosti drugo...tko ima love da plati sestru 24 sata doma, a bolnice (vecinom) nisu opremljene, da bi se moglo boraviti 24 sata s umirucom voljenom osobom...a to bi zapravo bilo idealno

:( zar nije smisao života voljeti i znati da si voljen? ... do posljednjeg daha! zamisli. znati da te netko voli i kad se raspadaš. zar ne žeđamo za toplinom ljubavi onih koje ostavljamo i dati im se ... do kraja ... tu sam, još dišem i volim vas jednako ... voljelja bih to reći onima koje ostavljam ... ako budem mogla! i čuti to ... još jednom i još ...

da trap... no vi svi stalno razmišljate iz pozicije onog kome netko umire... ne daj Bože da mi umre doma.... Bio sam u situaciji 'sa onu stranu'... i znam, ako mi se dogodi da mogu odlučiti.... želim umrijeti na mijestu koje mi je najdraže, okružen samoćom ili možda biti u društvu nekog tko suosjeća.... a nikako hladnim bolničkim zidovinma i osobljem!

Rastanci obično nisu lijepi...pa tako ni smrt...Opet, to se događa, ma koliko mi ili netko drugi to baš i ne želi...Ni bolnice neće umiruće, šalju ih doma. Zato je najbolje, za umirućeg i rodbinu da se zadni trenutci provedu u nekoj od ustanova za stare i inemogle osobe... Jest da smještaj u tako organiziranim i specijalističkim ustanova i nije jeftin, ali tamo će zasigurno imati njegu 24 sata od strane stručno osposobljenih osoba. To je najbolje rješenje za sve, a sve ostalo je mučenje, za skrbnika, za umirućeg.

da, neki si zamisljaju, ko' na filmu, bolesnik lezi u velikoj postelji s baldahinom, svi clanovi obitelji su oko njega 9kao da nitko ne mora raditi) i on umire...ta scena traje par sekundi, a umiranje od terminalne bolesti (mislim da je ovdje o tome rijec), je proces koji moze potrajati mjesecima, procitajte si samo knjigu Tuesdays with Morrie iliti Utorci s Morrie-jem,

moj me otac čekao u vrijeme u koje sam obećala doći, nadljudski se trudio da me dočeka prije nego je pao u komu ... znači, trebao me ...moj je suprug umirao na cesti i zvao me ... znači trebao je mene ... moja je tetka umrla s olovkom u ruci pišući mi pismo ... trebala me je ...

nisam bila uz njih, ne zato što nisam željelja nego, nisam mogla ... zato mislim da u tom trenutku trebamo uz sebe nekog dragog, svog ! :((

Bojim se da većina nas neće moći puno utjecati na izbor načina na koji ćemo otići. Možda je bolje promišljati (ako već je to tema)o mjestu gdje će nas naši najdraži spremiti. Grobnica ili urna? Ja sam za pepeo i odmah me istresu..mal' u rijeku, mal ' na livadu, dva zrnca u more i dva zrnca pod ružu...:))

Lega... u tim trenutcima ti je komfor najmanje bitan...I samo (nepovratno)odvođenje iz omiljenog prostora čovjek doživi kao prekid sa dotadašnjim životom i životom uopće. Povezanost sa bližnjima do posljednjeg trenutka i njihova empatija su čovjeku tad najvažniji.

mislim da me jedino ta-ja ovdje razumije potpuno .

istima...smrt nije kraj. :))) Neke veze, one najsuptilnije zauvijek ostaju. :)

kažu ovako, obično umreš od onoga čega se najviše bojiš.. a ja imam največi strah da ću skončati na cesti.. nije neka utjeha, al' bar neće trajati :)) kakva tema, emti miša ...

da i ja vjerujem ... smrt je samo promjena svjetova, možda zvuči naivno i jeftino ali meni godi ta misao i volim s njom živjeti ...

Istima, sve mi je to poznato, i slično sam kao ti razmišljao...Međutim, sada kada je sve prošlo žalim jer mislim da sam pogrješio, i nisam poslušao druge, iskusnije, možda i pametnije...čak nisam ni medicinske struke...

Zašto Rozi...kakva tema... zato što je lakše zažmiriti dok ti netko odlazi i 'sahraniti' ga još živoga, negol proživjeti to sa njim... kao dijete prisustvovao sam odlasku bližnjih i već tad navikao da je to zapravo tužan ali i svečan događaj u životu... Bilo je to u vrijeme dok se nismo rađali i umirali 'industrijski'... Na cesti se i ne umire baš trenutno.... itekako se poželi ne biti sam...

pozdravljavam vas i zahvaljujem ... u trenutku sada trebala sam s nekim podjeliti svoje misli ... oprostite ako vam pokvarih trenutak!

želim vam svima lijep ostatak ovog čarobnog ranojesenjeg dana, Ljubav sada i Ljubav onda ! Hvala vam!

ta-ja drž se... hvala tebi...

Moja strina je umirala i znala da umire... Bratić ju je na silu otpeljao u bolnicu... kakol se samo držala za kvaku na vratima.... Nijel ona imala pravo do kraja ostati u SVOJOJ kući...

istima, ja znam kad će netko umrijeti od mojih bližnjih ili poznatih, jer sanjam to.. zvuči apsurdno? možda... Naučila sam živjeti stim.

Inače juici.... baš me zanima kako je to PROBUDITI se mrtav :)

mene uopce ne zanima, kako je probuditi se mrtav, haha

Istima, obzirom kakav sam život imala od šeste godine i kako mi je bilo živjeti s rastavljenim roditeljima, ne... Nije mi žao. :-(. Kada su mi najviše trebali, nisu bili uz mene. Otac pijanac, majka kao što se na selu kaže "kurva" jer se je preudala za drugog čovjeka. Ma... Nemam ni'š pametnog za reć'.

istima, s duznim respektom, nekada i jos danas na selu se drugacije zivjelo i zivi...zajedno je bilo vise generacija jedne obitelji...umiruci nikada nije bio sam...danas...vidi, svi rade, djeca u skoli, sto ako nas najblizi umre, bas kad smo mi na poslu, jer zivot ne staje, kada nam netko umire...a dogodilo se je...dobro, ovdje govorim o samom cinu definitivnog odlaska, ali sto napraviti ako nemas novca za 24 satnu njegu, a sam ne mozes...budimo ipak realni...naravno, da sam za to, da je najdrazi s nama u njegovim zadnjim danima ili satima, ali je li to danas moguce, to je pitanje?

ja bi doma : ako mogu birat : i usnu ; još jednom ako mogu !

Temeljno pitanje bi glasilo ,možemo li po vlastitoj volji odabrati ? Nitko ,unaprijed, ne zna točan trenutak vlastitog prelaska u novu dimenziju postojanja, ali osobno sam skloniji pretpostavci da bi taj trentak želio biti posve sam u vlastitom domu ili bilo gdje u prirodi - uglavnom što dalje odnesnosne buke današnje civilizacije i svih njenih tekovina.

istima, (ako se to stvarno dešava u životu), jedan savjet ću ti dati, želio ti to ili ne...za bolesnu i umiruću osobu u kući potrebno je više zdravih odraslih ljudi u kući, nek to ne bude briga samo jedne osobe, jer kod nas je ta briga najčešće svaljena na mlađu ženu u kući