Cuspajz u glavi

"Ništa ne brini, kuća nam gori, a ja ću je ugasiti!"-reče Flegma Panici dok je trčkarao po kući sa žličicom vode. Zvuči pomalo poznato, zar ne? Onako, kad nas baš boli briga što se događa oko nas, smireno ležimo zavaljeni u fotelju i šaltamo po daljincu našeg televizora i mislimo kako nam je baš danas dobar dan, i ništa, ama baš ništa ga neće promjeniti.. Ali baš u taj tren zvoni mobitel.. Razmišljamo dal da se javimo ili ne, no ipak teškog srca stišćemo "answer" i iz nas proizlazi glas koji više zvuči na odjeb nego najavljanje.."Halo?!?" S druge strane čujete paničan glas, koji vam pokušava sročiti rečenicu, ali od straha i uzbuđenja, jednostavno ne može... Razumijete svaku treću riječ:"Sudar.. hitna.. nastradali..." Jedinu korisnu informaciju koju ste čuli od osobe s druge strane je "Trumatološka bolnica".. U isti tren zaboravljate na ono bezbrižno izležavanje ispred televizije, brzo navlačite neku odjeću, palite auto i jurite prema bolnici.. Na putu prema bolnici pokušavate nazvati dečka/curu da mu otkažete večerašnji sastanak, no on/ona je isključila mobitel. Pomišljate "Sad kad ga/ju trebam, on/ona isključi prokleti telefon!!!"
Dolazite do bolnice, parkirate auto točno ispod znaka "zabranjeno parkiranje" jer vas boli briga sad za zakon.. Utrčavate u čekaonicu i odjednom ugledate vama poznate osobe, uplakane.. na trenutnak se zaustavi vrijeme i mjesto radnje. Znate da je nešto gadno, ali molite Boga da nije nešto strašno... Do vas doletava vaš najbolji prijatelj i već po izrazu lica zaključujete da se sve ovo najviše tiče vas... "Žao mi je..."-to je rečenica koja vam službeno mijenja život.. osoba s kojom ste planirali provest život je tragičnim slučajem poginula u automobilskoj nesreći koju je uzrokovao retardirani vozač pokušavajući izvesti samoubojstvo zabijajući se punim gasom u prvi auto koji je naišao iz suprotnog smjera. A baš taj auto je vozila vaša voljena osoba.
U tom trenu ne shvaćate o čemu drugi pričaju, zašto svi plaču? Sjedite satima u čekaonici, gledajući u jednu točku i ne vjerujete.. ne shvaćate ništa, ne osjećate ništa osim neopisive boli a ne možete plakati, ne možete vrištati, ne možete ništa.. Vode vas u neku malu prostoriju, ništa veću od obične spavaće sobe. Nitko vam ništa ne govori.. pogled vam skreće na jedan jedini krevet na kojem netko leži. Iz njega viri tisuće žica i cijevi, a oko njega tri ugašena monitora.. spuštate pogled na lice i tek tada shvaćate onu činjenicu.. na krevetu leži netko koga obožavate, koga volite više od sebe i s kim ste planirali imati obitelj jednog dana, pokraj koga ste se željeli buditi svako jutro.. U tom trenu iz vas iskoči bujica osjećaja, boli, plača... "Zašto??"- jedino vam to prolazi kroz glavu.. Zašto baš on/ona??
Prolaze dani, ali bol ostaje.. sve je stalo. Vaš život je stao.. i cijelo to vrijeme se pitate kako dalje, da li uopće želite dalje.. Bol je postala dio vaše svakodnevnice i vi samo želite da prestane, jer to više ne možete podnjeti. razara vas iznutra, polako kidajući svaku volju za životom.. No ne bi nikada to napravili, ne bi nikada sami prekinuli tu bol jer ipak želite živjeti.. I polako, prolaze mjeseci, pa čak i godina.. Sve je drugačije, sve što ste dotad planirali morali ste promjeniti u tih godinu dana.. no, sve manje boli, mirite se sa činjenicom da ga/je više nema.. Prođe druga godina i sve vam je lakše... kako vrijeme ide nastavljate živjeti, vraćate se u normalu, ujutro se čak budite sa osmjehom na licu, izlazite van i pričate sa drugim osobama, čak vas i privlače druge osobe.. A osobu koju ste izgubili spremate u ladicu sjećanja koju otvorite s vremena na vrijeme...

ovo je ipak precrna prica, ni petkom naravno trinaestim mi se ne dogadaju takve stvari, eventualno mi netko pregazi macku, psa ili slicnu glupost...

27.06.2003.