Umjetnost tišine


Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve više minuta unosim u uspomene. Bit će da me sustiže vrijeme. Ili me sažimlje samoizolacija kojoj sam se prepustio. Volim misliti kako je to samo faza, neko tupo razdoblje pospremanja mentalnih polica, otkrivanja zaboravljene prašine ispod emocionalnih tepiha, brisanje zamagljenih prozora na onome što i tko bih, valjda, trebao biti. A i okljaštrena svakodnevica se bez mog utjecaja uporno i svesrdno trudi da me razotkrije u zrcalu u koje se, zasigurno, sâm nikada ne bih usudio zaviriti, pa me u mojim lutanjima gradom dovede do ljudi koje nisam susretao godinama, koje pamtim samo kao fotografije, kao nepovezane fragmente rečenica, kao statiste u zaboravljenim događanjima. Ponekad se čini da ih preslaguje po šahovskoj ploči grada tek toliko da bi me izazivala, da bi me pozvala da povjerujem kako ovdje nisam samo u prolazu, kako je svaka moja izgovorena riječ možda ipak nešto više od mehaničke formulacije biokemijskoga procesa, više od sinaptičkoga bljeska i više od ičega čemu bih se mogao nadati da ću ikada moći domisliti. I koliko god se trudim svoju sumnju u takvu stvarnost pakirati u sarkazme, bojati ih svijetlim tonovima i podgrijavati duhovitim dosjetkama, s vremena na vrijeme me dovede do stanja katatoničke ekstaze - trenutka kada se stvarnost rasprši poput maslačka i kada se svaka misao, riječ ili pokret čine neminovnim narušavanjem savršenosti trenutka. U pravilu, kada sretnem - Nju.

Naš brak nije bio brak. Bio je logičan produžetak dugogodišnje veze dvoje ljudi koji su se voljeli jedino kako su znali - svojim tijelima, svojim projekcijama, svojim očekivanjima, svojim snovima o nikad dovoljno jasno dosanjanome ‘nečemu’ što će zbilju pretvoriti u bajku, svojim razočaranjima, svojim hrabrenjima, svojim sukobima oko beznačajnih sitnica. Bilo je potrebno trinaest godina veze, razvod i, k tomu, još deset godina tišine u kojoj su nam drugi ljudi postajali dragi i strani, kako bismo sjeli jedno nasuprot drugome, zagledali se u oči i shvatili sve svoje stranputice, sve svoje strahove, sve svoje ostvarene snove koji nas nisu učinili ni sretnijima niti boljima. Dapače.

U mojim snovima, čak i kada bih ih usnio uz nečije drago tijelo, nikada nismo bili razdvojeni. Budio bih se preplavljen krivicom kao da sam uhvaćen u preljubu, kao da sam prekršio zavjet potpisan krvlju. U mojoj javi, pokušao sam tražiti blizinu nekoga tko bi bio natruha njezine siluete i, jasno, nedovoljno brzo prepoznavao uzaludnost samonametnutoga zadatka. Biti sâm - činilo se logičnim, etički neupitnim i dosljednim. Do samouništenja. Ako to bude potrebno.

Njezine oči prestale su stariti onoga dana kada smo se upoznali. I bile su jas­na interpunkcija svake njezine izgovorene misli i u onim trenucima kada to nije željela. Izučiti hermeneutiku njezinih očiju bilo je moje životno poslanje i nikad završen magnum opus adepta kojem ističe vrijeme. Ali, i tako slabašno znanje, primjećivalo bi gotovo nevidljive, sitne titraje, širenje i sužavanje njezinih zjenica, različitu brzinu njezina treptaja i - jednostavno znalo da zna kako znam da zna da znam bît njezinog trenutka bez kojeg nije postojao niti moj. Dani su bili sekunde u kojima smo oboljevali kada nismo bili jedno drugome u vidnome polju. Noći smo provodili isprepleteni u suludosti snova o stapanju, o čudu koje će naše atomske jezgre raznijeti u ekstazi do neprepoznatljivosti i potom nas pretopiti u jedno biće - jednom i zauvijek.

Želim vjerovati da nas je to udaljilo, a ne ponor koji uvijek prelako nastaje razotkrivanjem trivijalnih skritosti u mladalački nevješto izgovorenim ne­isti­nama.

Tada još nismo znali umjetnost sjedenja u tišini, blagoslov zadubljenosti u sebe, zahvalnost na odlasku koji nas uvijek vraća domu, smirenu glazbu okretanja ključa u bravi, šum okrenute stranice knjige i zvuk naočala spuštenih na stol...

Susreti su nam iznimno rijetki i nikada ne potraju onoliko koliko bismo željeli. Jedno od nas uvijek mora nekamo. Uvijek u trenutku kada se tišina oglasi poput ruku nježno položenih na ramena, kada nam se oči zasite interpretacija svakodnevice i postanu zrcala, kada se prostor i vrijeme zakrive u dva milimetra udaljenosti malih prstiju naših šaka, kada nam udah postane duži od izdaha, kada se izgovori potreba novog susreta, jednom, u nekom nelinearnom vremenu.

Kako stvari stoje, najvjerojatnije - u vječnosti.

06.09.2009. u 11:36   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

svaki vijek je isti vijek. samo se za istu "bolest" traži drukčiji lijek :)

Autor: Illija   |   06.09.2009. u 11:38   |   opcije


A ja moram priupitati...:) Tekst je lijep i kvalitetno složen, emotivno topao, nadam se i istinit.No, kako se kao takav uklapa u naziv Bloga " Proseri"??

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 11:45   |   opcije


ijepo si to napisao... i naslov mi se sviđa, očito ti je inspiracija dobra osoba :)

Autor: Petra-a-stijena   |   06.09.2009. u 11:47   |   opcije


već 12 godina imam bivšeg, koji potpisuje ovo gore...mene, NEMA..u tom snu...pri punoj svjesti, izjavljujem...Marina, vuci se u tri pičke materine, zbog diranja njegovih krugova!!!...do krvi si me ujeo, ovim tekstom.

Autor: mmmmmm_da   |   06.09.2009. u 11:48   |   opcije


U konačnom susretu sa lavinama tvojeg obrušavajućeg nadahnuća, od krhotina ovih virtualnih ulomaka stvorih mozaik ugode, dok su zjenice klizile niz obline tvojih rečenica shvatih da Iskrica ima poslanje, viziju na pravo egzistencije.Dinamičnost tvojeg pokreta u kojemu riječima bojiš nanovo svijet kroz prizme poimanja lišenih svakodnevnih blebetanja. Doista na razini fascinacije, kažu da teško odajem priznanja, ali tvoje umjeće baratenjem "mačom" zvanim riječ je vrijedno viteškog reda.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 11:56   |   opcije


@transmiteri: iskreno, nemam blage veze. svaki put kad nešto napišem čini mi se da je to zapravo - proser i ništa više... @mmmmmm_da: shit happens, 'elda... @Glupi: pognute glave, počašćen, primih k znanju...

Autor: VodenkonjKljasti   |   06.09.2009. u 11:58   |   opcije


Vodeni konjicu, blago se sretnici koja se usudi vinuti na tvoja junacka ramena, ocito nece biti zakinuta za duhovnu nadoknadu za svoj trud.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 12:03   |   opcije


čudno zvuči, ali ponekad me plaši ovakva kompleksnost muške duše ;-)

Autor: meija   |   06.09.2009. u 12:09   |   opcije


vodeni tu spominje i vječnost, spreman je on dati i dušu :)... no, to je najvjerojatije opet moj naivni zaključak :)

Autor: Petra-a-stijena   |   06.09.2009. u 12:10   |   opcije


Meija, dusa je po meni lisena spolnosti, postoje prosječni i oni nadareni a to nema veze sa relacijom muško-ženskih poimanja.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 12:15   |   opcije


Mali dodatak...Poštujući sebe, poštujemo i svoja djela. Promijeni naziv Bloga. :)

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 12:18   |   opcije


Glupi, ako je to tako, a nemam razloga da ne vjerujem, muške duše većinom su skrivene ili se otkrije samo onaj dio duše koji je već unaprijed, po defaultu određen

Autor: meija   |   06.09.2009. u 12:19   |   opcije


Jel' da proserem nešto kakti u vezi s tekstom, ili da ti samo velim da i dalje čitam - s guštom?

Autor: vegavega8   |   06.09.2009. u 12:23   |   opcije


Meia, mnogi nemaju moć gestikulacije (intepretacije) svojih potencijala koji su zarobljeni negdje duboko u mrežama osobnosti. Naš konjić je svijetleća kometa na nebu "nijemih" svjedoka i njegove riječi upiru u putokaz kako bi trebalo izgledati "ogoljavanje" duše kao nukleusa svakog bića.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 12:24   |   opcije


Glupi...lako za one koji ne znaju artikulirati osjećaje, njih mi je na neki način čak i žao jer ne znaju što gube, više me "brinu" oni drugi koji znaju, a ne žele (iz njima poznatih razloga), prave se grbavi i misle da su frajeri.

Autor: meija   |   06.09.2009. u 12:29   |   opcije


@transmiteri: eto. ovako ćemo krstiti i 'sabrana djela'...

Autor: VodenkonjKljasti   |   06.09.2009. u 12:35   |   opcije


Meija, tvoja brižnost da ovoj dimenziji podrariš svoje plemenite stavove me dotiče. Nije grijeh biti glup, ali je grijeh ignorirati sve naznake koje upućuju na neminovnost zaključka da je stanje toliko dramatično i da bi se s pravom mogli odazivati na to ime. Recimo ja se ne libim konfrontirati sa ozbiljnim promišljanjima o mojoj umnoj ograničenosti, to je put geneze.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 12:38   |   opcije


Promjena je uočena i sviđa mi se. :) Opet moje skromno mišljenje tek za promišljanje :)) Izuzetno snažne i duboke rečenice. Pokušaj ih stavljati u manje cjeline, poput crtica. Izaberi riječ kao naslov i pusti da te nosi. Dozvoli svojoj dubini da iznjedri u prostranstvo. :))

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 12:43   |   opcije


Glupi...glupost ograničava djelovanje, čak je i olakotna okolnost za inertnost, ali sva sreća da glupi to ne primijećuju i ne znaju da stoje na mjestu. ostali koji imaju malo više pameti mogu izgubiti vrijeme da mu pokažu da nije u pravu.i ništa više. s guštom ću izreći svoje mišljenje, ispružiti kandže da ga obranim, ali tamo gdje mi je znanje oskudno, radije ću se povući i ne dovesti u situaciju da netko, sa strane procijenjuje količinu mog neznanje ili još bolje gluposti ;-)

Autor: meija   |   06.09.2009. u 12:45   |   opcije


meija...dobra ti ova zadnja rečenica ;)))) ja se umirila k'0 bubica u travi :)

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 12:52   |   opcije


Meija, jedna moja poslovica kaže; sebe treba cijeniti a dopustiti da te drugi ocijene, dostjni tvoje ocjene. Mislim da tu ne egzistira spornost u našim poimanjima.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 13:12   |   opcije


Glupi, sve to štima, ali ipak sve treba početi i završiti na nama samima...ostali, sa strane mogu nam samo dati potvrdu da smo u pravu ili u zabludi.

Autor: meija   |   06.09.2009. u 13:15   |   opcije


Avangardni sanjaru, kako na ovom Portalu i svim ostalim inim portalima znati tko je dostojan ocjene naših riječi, zapisa, crtica, poezije...?

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 13:21   |   opcije


pitaš njega, ali ću se nepristojno ubaciti: svi oni na čije ime (nick) u meni nešto zatreperi ulaze u izbor kao žiri, za ostale me zaboli patka :-)

Autor: meija   |   06.09.2009. u 13:30   |   opcije


Hvala meija :)) U me to tak' slično funkcionira, a pripomognu mi i moja zapažanja, uočavanja i promatranja drugih. :)) No, u svakom slučaju na otvorenom smo terenu, zar ne? I to svojom voljom...:))

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 13:35   |   opcije


Transmiteri, postoje i mnogima nepoznate dimenzije, načini i instrumentariji pomoću kojih možemo dešifrirati nečiju "moć". Doživljavati svijet u njegovoj multidimenzionalnosti je ujedno proklestvo i dar, čije omče nam mogu otežati boravak među ljudima. Mene dojam vrlo rijetko iznevjeri i ne izdahne prije nego li mi dojavi svoje poslanje. Javna je tajna, pa i ovdje tko je inteligentan a tko se koprca u smješnim pokušajima da se takvim nastoji prezentirati.Masa nikada nije imala moć fascinacine.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 13:36   |   opcije


fascinacije*

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 13:43   |   opcije


Avangardni sanjaru, hvala na obrazoženju. Otvoreno pitanje: Mogu li ja biti za tebe dovoljno kompetentna da procijenim i komentiram tvoj esej il' da šutim zauvijek? :)

Autor: transmiteri   |   06.09.2009. u 13:44   |   opcije


"Jedno od nas uvijek mora nekamo. Uvijek u trenutku kada se tišina oglasi poput ruku nježno položenih na ramena..."

ne znam zašto ljude ponekad uplaši ta zajednička šutnja, tišina?
ponekad je i šutjeti lijepo. slušati tišinu. biti zajedno u njoj i biti zadovoljan...
ljudi često puta samo pričaju, pričaju, samo da se ne šuti. "priča radi priče", "divan ko razgovor"...
inače, prekrasno. pozdrav od čitateljice ;)

Autor: antipova   |   06.09.2009. u 13:52   |   opcije


Transmiteri, povući crtu između samopouzdanja i prepotentnosti je oduvjek bilo umjeće koje zahtjeva balans između naše potrebe (za priznanjima) i pohlepe (da ih uzmemo i kada ih i ne zaslužujemo). Naravno da su ti vrata svih mojih zapisa otvorena.

Autor: Glupi   |   06.09.2009. u 14:05   |   opcije


hm i ja odlučih pospremit police. moljci atack. svašta se tu našlo...uzmeš vagu, na jednu stranu staviš sve dobro, na onu drugu sve loše, pa kaj pretegne..i hej, ne okreći se sinko!

Autor: HASNA   |   06.09.2009. u 23:15   |   opcije


Ne. Ne boli me zub, i nije mi se upalio nervus trigeminus... jednostavno mi se ukočila vilica i boli do suza

Autor: bacila_jesvenizrijek   |   07.09.2009. u 7:09   |   opcije


teške riječi..ta vječnost:)

Autor: la-donna-ines   |   08.09.2009. u 0:15   |   opcije


Dodaj komentar