žvrljarije

miris asfalta ostaje iza mene
već odavno mi putevi smijera nemaju
noge me nose kroz livade cvijetne
kamo će doći ne znaju

krajolici pjesnike pune zanosom
zalasci sunca neprekidne romanse
nošen poljuljanim ponosom
ostavljam miris provanse

ti se spremaš na počinak poći
svilene ti plahte meke
još se nadaš da ću ti doći
dok je polako ostajem bez sijenke

laku noć moja ljubavi
možda jutrom te obdari zaborav
tako lako je voljeti
nepremostivi jazovi iziskuju posljedni pozdrav