nemir i strast

tog jutra ferdinand je kao i obično na balkonu zaljevao svoje cvijeće. u donjem dijelu piđame, šlape na cif, gol do pasa i izgužvani filterstošezdeset na rubu usta. rozika je već bila preko puta na svojem prozoru s viklerima u kosi i zelenim čajem u posljednjoj od šalica iz porculanskog servisa kojeg je kao nikad neiskorišteni miraz dobila od svoje majke.
promatrala je oklembešeno ferdinandovo lice, osjedjele uvojke ljubavnog tepiha na njegovim izrebranim prsima i zastore kože koji su vijorili s njegovih nadlaktica. pfuj, promrmljala je, otpila još jedan gutljaj čaja, a onda polako kliznula natrag u polusumrak svojeg stana.
ferdinand je kroz čekinje raščupanih obrva promatrao prozor preko puta kao što je to već davno izvježbao. zvao je to svojim ninđa pogledom. bio je uvjeren da je u potpunosti skriven iza tih svojih žbunolikih izraslina podno čela, i da može neprimjećen promatrati svijet oko sebe. pa tako i roziku. izdavalo ga je jedino što je zaokupljen svojim špijuniranjem okoline u potpunosti zaboravio na cvijeće koje je zaljevao. dok je u kantici bilo vode zaljevao je i cvijeće, i vlastite noge i sve što se nalazilo na putu do tla petnaest katova ispod njega. no često ga se moglo vidjeti kako naginje praznu kanticu nad cvijeće i ritmično ju njiše lijevo desno ne primjećujući uopće da vode više nema.
znao je za svaki rozikin vikler točno gdje će stajati svako jutro. jer stajao je na istom mjestu isti vikler već godinama. isto znao je da će ga, nakon desetak minuta srkanja čaja odmjeriti od glave do pete, prošaptati nešto, srknuti čaj još jednom i nestati iza pomalo već izblijedjelih zavjesa u tajnovitost prostora vlastitog stana.
uzdahnuo je ferdinand toga jutra naglas, tako da su se golubovi uskomešali. nestala je rozika ponovno iz njegovog pogleda i ponovno je bio sam sa svojim cvijećem.
uhvatio je teglu s cvijećem čvrsto s obje ruke.polako ju je izdigao s nosača a zatim promatrao kako pravocrtno i neumoljivo osvaja prostor, postaje sve manja i na kraju nestaje u obliku crne fleke između parkiranih automobila. ponovio je isto sa slijedećom teglom. pa onda još jednom i još jednom i još jednom.
sve je pobacao.
pfuj. ponovila je rozika iz svojeg skrovišta od zastora i musavih prozora. a kakav je to nekada muškarac bio, pomislila je. zadovoljno se nasmješila. ipak se nisam zajebala.

ferdinand i rozika, i njihova taktika.

bravo ferdo

Super, super, super! :)

Ja mislim da je tu ponovno spandžavanje neumitno!