Zar su oni krivi
San sam usnio,
u gravrana se pretvorio
(rafali su parali mrak).
Crna krila raširio,
Polje makova vidio
(u bijegu su tražili spas).
Kao i suze, večeras i riječi teku za njih.
Za one što tek djeca su bili.
Majke i očevi slomljenog srca
Zar su oni za što krivi?
U tajgi na Sjeveru dalekom
Kavkazu hladom, prokletom
Krivi su, jer su živi...
Polje je makova izniklo
Krvlju hranjeno, samoniklo
Trista cvjetova, krvavocrvenih.
Tri stotine duša ugaslih
Lica malenih nevinih
Cvjetova, suzama kupanih.
Gavrani slijeću i odlijeću
Vraćaju svome se proljeću
Gavrani crni, bijeli i sivi.
Tišina u meni caruje
Smrt trista duša oplakujem
Ponekad svi smo mi krivi.
Al' ne kao djeca na Kavkazu
Zamotana u krvavu zastavu
Krivi su, jer su bili živi.
20.09.2004. u 17:58 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Rekla mi je prijateljica sinoć:
"Ne volim razmišljati o ružnim stvarima"
Da.
Mi ne volimo razmišljati o ružnim stvarima. U Darfuru, u Sudanu, svaki mjesec umire od gladi 10 000 ljudi. Ali mi ne volimo razmišljati o ružnim stvarima. U školu upadnu poluludi fanatici i poubijaju 300, a rane 700 ljudi, uglavnom djece.
Ali mi ne volimo razmišljati o ružnim stvarima.
Autor: Sivi_mjesec | 21.09.2004. u 16:59 | opcije