pisati pisma, pričati priče

Nekad sam s lakoćom srpanj pretvarala u veljaču. Bilo je dovoljno čuti mu glas, promatrati ga s prozora kako se vješto uvlači između automobila, izlazi, zatvara vrata i trči, trči - gore k meni.
I s ponedjeljkom sam svašta znala učiniti: izvrnuti mu rukave, zavući se pod majicu i odjednom je bio petak, a iza njega subota, pa mazna kava na nedjeljnim plahtama.
Posebno sam bila spremna igrati se svjetlošću: od dana mijesiti noć, a u svitanje probuditi tamu.
Svašta sam znala i mogla, jesam li sve zaboravila?
Marquez je rekao: "Seks nikad ne odustaje od nas, mi odustajemo od seksa". Je li to ono što mi se događa? Ranije nikad ni od čega nisam odustala, sve sam kad-tad ostvarila, obavila, ispunila. Ali, sve više sam s Marquezom i njemu sličnim čarobnjacima riječi, sve manje dan pretvaram u noć, srpanj u veljaču.
Oduvijek sam znala da je to jedini put: voljeti neko vrijeme, biti s nekim potpuno, do kraja, toliko da dan više nije dan, noć više nije noć. A onda, vratiti se sebi, živjeti sa sobom. Pa opet, prepoznati veljaču u nekom od preostalih jedanaest mjeseci. I živjeti je neko vrijeme, produljiti je do jeseni, zime, sljedeće veljače i još nekoliko njih, dvije, tri, deset, pa opet - sama.
Uostalom, smijemo li uopće živjeti s drugima, ako nismo prije naučili živjeti sa sobom?
Listopad polako odmiče. Moje su subote sve češće radne, uživam u njima. A onda se bacam na krevet sretna što me ne vitlaju strasti, razapinju željama, čekanjem, posjedovanjem. I veljače su mi se nekako zabijelile, sanjaju pod snijegom.
I jedino što me ponekad uznemiri tek je pitanje: "Trči li on još, još?"

ne može sam ni hodati, misli na vas i čeka da skupa poletite:))

Bila je veljača i urlale su svršavajuće mačke, radosne od pohranjenog sjemena novog života, čedne i podatnih utroba što čudesnim zjenicama maternica bulje u procjepe jebozovlja. A nada, ta kurva što se podaje onome tko više vjeruje, šunjala se kolovozom i mirisala hormonski infarkt tvojeg nanovo rođenog klitorisa. Živjela ti meni još milion orgazama. A sada da se uozbiljim (ako je to uopće moguća misija), ne prepoznati tragove u riječima što vode do tvojeg nadahnuća, bilo bi licemjerje. Potencijal nije sporan, ne dopusti sebi odustajanje od istrajnosti koja je nužna pri "ljubovanju" sa rječitošću.

Trči :-)).