Zašto ne?

Još kao dijete, pa niti kao djevojka, kasnije i mlada žena ranih dvadestih, ja nisam – čitala. Nisam voljela čitati. Smatrala sam to potpunim gubitkom (slobodnog) vremena, vremena koje je moguće provesti na tisuću-i-jedan način bolji od tog glupog, zamornog i dosadnog čitanja, često sam znala u onoj, tako tipično-adolescentno-otresitoj maniri na postavljeno mi pitanje: „Dušo,što čitaš?“ slavodobitno odgovoriti, zamalo odbrusiti: „Ja ne čitam, ja-živim!“. Sjećam se, upravo bih se tako, slavodobitno, osjećala kad bi mi se ukazala prilika ispaliti taj mudrošću bremenit odgovor. Tako sam bar tada vjerovala. Kasnije, kad se pitanje načitanosti u mom sustavu vrijednosti (i u krugu ljudi u kojem sam se tada kretala) izdiglo nad nekim ranijim za znatan broj kopalja, samo me zahvalna okolnost činjenice da sam odgojena u miljeu u kojem se moglo (samo odrastujući u istom) upiti podosta elemenata iz poširokog područja tzv. opće kulture, poštedila niza neugodnih situacija mogućeg ispadanja analfabetom u krugu ljudi do čijeg sam intelekta i mišljenja držala. Dakle, ne svojom zaslugom, našla sam se u sretnoj prilici da mogu više-manje vješto prikrivati više-ne-tako-ugodno pitanje vlastite (ne)načitanosti, koje me prilično hendikepiralo pri ulasku u bilo kakvu slojevitiju raspravu o bilo kojoj egzatnijoj materiji. Stanje bi se moje elokvencije tada moglo ocijeniti kao: odlično. Ali samo na prvi pogled. Ja sam znala, potmulo me to tištilo i kljucalo (al sam pouzdano tad već to o sebi znala), da mogu vješto plivati u svakoj vodi, dok.. dokle god se pliva na površini. 
Da znala sam to o sebi, o toj svojoj obrazovnoj površnosti, poznavala sam taj svoj nedostatak, i mirne sam duše tada donijela sasvim svjesnu odluku da i ako to ostane tako (ja nenačitana), a što po svoj prilici hoće, da to samo po sebi nije nikakav razlog da ja s tim išta osobito činim ili mijenjam, jer su mi ranije-spomenute-okolnosti sredine u kombinaciji s kvalitetnim obrazovanjem prestižne škole (kroz koju sam se provlačila nekim sasma čudnim putevima, al to je već neka druga priča) pristojnim IQ-om i smislom za humor, pružale zamalo neiscrpno vrelo analfabeto-prikrivalačko-improvizatorske sposobnosti. 
Ako izuzmemo mučne lektire, koje sam jednako odgovorno,kao i mrzovojno (pro)čitala za vrijeme svakih ljetnih praznika, barem dok nisam primijetila da mi čitanje i pisanje „lektire“ bilo kojeg ornijeg čitača iz razreda koji ju je sažeo na dvije brzočitljive stranice A4-formata sasvim lijepo rješava problem na satu hrvatkog - dapače, s vremenom sam se počela dobrovoljno javljati da odgovaram i raspravljam s prof. Lipert o knjizi koju zapravo nisam čitala, što je sasvim lijepo funkcioniralo, bar sve dok  se ja nisam posve izgubila i opila nepodnošljivom lakoćom interpretacije, odnosno do trenutka dok ona nije doživjela jedno od svojih većih pedagoških razočaranja u do tad joj omiljenu, elokventnu i brbljavu učenicu pošto je tijekom ispitivanja, jadna, morala primijetiti da je ista pletući nadahnuti osvrt na predmetno književno djelo otišla tako daleko da osobno smišlja nove likove i radnje, inače nepostojeće, u dotičnom djelu:-), ja - nisam čitala. Da nisam slomila nogu plešući can-can negdje u zimu 82/83-e s nakanom da zadobijem samo pažnju i pohvalu društva koje je kartalo u kuhinji, a dobila sam i dvostruki prijelom potkoljenice, ne bih se nikad susrela čak ni sa 7-8 knjiga o prerijama Zane Graya, koji mi je tada nedvojbeno spasio život donekle me izbavivši od užasavajuće dosade koja može snaći jedanaestgodišnju djevojčicu osuđenu na prisilno dvomjesečno ležanje. 
Dakle, stanje s vlastitom nenačitanošću i mojim posve benevolentnim stavom prema istoj bilo je baš kao gore opisano kad mi je knjiga, neka prva  (ni po čemu osobita, različita ili i po čemu drugačija i bolja od bilo kojeg drugog romana beletristike) kucnula na vrata. Igrom slučaja. Spletom okolnosti. 
Bilo je ljetno doba. Ljeto smo, uobičajeno, ja i moj tadašnji, dugogodišnji, provodili na moru u kući koju je sagradio još moj djed, davno prije no što je u svojim kasnim 50-ima, nakon dobra 3 decenija, govorahu „vrlo dobrog braka“ s mojom bakom, napravio svoj završni životni salto - napisao pismo, potiho spakirao kovčege, išuljao se, i nedugo kasnije oženio svoju učiteljicu stranog jezika (baka se, kažu, nikad nije sasvim oporavila od toga). Dakle, ljetovalo se. Moj je dragi, tom ljetu prethodne godine, nakon duge i sofisticirane obrade s moje strane, upisao studij uz rad. Jedna od ranije nepredviđenih posljedica te okolnosti - ta da on treba vrijeme za učenje, stvorila je dosta praznog hoda u strukturi mog uobičajenog provođenja vremena u dvoje na godišnjem. I tako, susjeda je ponudila par romana. Odabrala sam Tribusonove „Lisice“. Jako su mi se dopale. Vrijeme mi je jako lijepo prolazilo uz njih. Od tada, navalila sam. Prvo na Tribusonov, pokazalo se, meni brzo nedostatni opus. Pa sam počela šarati, malo beletristike, malo trilera, malo filozofije, puno komunikologije. Strast je samo eskalirala. Pred par godina već sam bila ovisnik. Posuđivala sam po 3 knjige iz knjižnice (koliko maksimalno daju na mjesec dana), i kad bih dočitala do sredine treće već bi me počeo pomalo obuzimati nemir, tipa što ću kad pročitam zadnju stranu, brzo, moram u knjižnicu.. :-$:-)
Nadalje, knjige su spontano počele nuditi i odgovore na meni od malena vrlo zanimljiva pitanja ljudske okrutnosti potaknuta muzom mog života za razvijanje interesa iz područja psihologije, mog oca, ledene osobe koja je pitanje roditeljstva više-manje konzumirala činom polaganja sjemena u moju majku. 
Ubrzo sam spoznala da knjiga pruža mojoj psihi, uz neosporan užitak, i tako potrebnu novu sirovinu za mišljenje, ukratko, kvalitetno je štivo mojoj duši ubrzo preraslo u ono što je mojoj Giti njena najdraža loptica - žuđena igračka, bez koje dan naprosto nije potpun.. :-) Čitanje je postalo moja, kako strast tako i potreba. Aktualno sam navučena na Stevena Kinga, pisca posve nepravedno obilježenog (samo) kao pisca SF-trilera, a koji je puno, puno više od toga. Uz senzacionalne višeslojne karakterizacije likova, začinjene obaveznim podsvjesnim motivima, koji polako i u pravo vrijeme izbijaju u osnovnu radnju, odlikuje ga i rijetka osobina pitkih, nenametljivih uvoda koji vas visoko-motivirane začas usišu u radnju. Evo, mislim da bi i prof. Lipert bila zadovoljna ovim opisom, šteta je samo ta što se radi o knjizi koju jesam čitala… ;-) :-)

kao i sve strasti i čitanje stvara ovisnost :) predobre su te slike, boje, mirisi, okusi..likovi koje stvoris na osnovi knjige u svojoj glavi. zivot ti nečiji prolazi pred očima..30, 50, 100 godina nečijeg života, a samo ono najbitnije, prolazi ti u jednoj noći ispred očiju. zao mi je što sam tu strast zamijenila jednom drugom. ..iako, čitam i dalje, samo malo manje strasno.

Uffff... do polovice teksta sam strahovala da zaista uopće ne znam procijeniti ljude. Mislila sam si, pa otkud onda ova žena vuče tako suvisle i lijepo oblikovane rečenice? Ne ide to samo familijarnom osmozom, valjda ipak nešto čita, samo misli da ne čita... A onda mi je laknulo! :-)))))))

a kad ti dosadi... počneš čitat novine... ili uzmeš u ruke Arijanu ili Nives... i onda se sjetiš zašto je potrebno čitati... :)

jelda da je gušt!

kad pofali, potraži ih ovdje: http://www.4shared.com/dir/2509758/d0a48f61/sharing.html

neke se ponavljaju, ali ima i ovdje: http://www.4shared.com/minifolder/9504630/798a46c5/EX_YU_.html?woHeader=1

Knjiga je čarobna stvar, odvede te gdje god želiš. Pozdrav :)

mladim ljudima bi trebalo zabranit citat knjige

TI ČITAŠ , TI NE ŽIVIŠ... MOŽEŠ TI I BOLJE

a kako čitati u ovom dobu biografija svakakvih poznatijih lica? srećom da klasici uvijek ostaju na dohvat ruke kao protuotrov

Čitajući tvoje zapise, nikad ne bih pomislio da si nekad imala averziju prema čitanju jer se vidi da si vrlo načitana. I po stilu pisanja, i po strukturi rečenice, i po bogatom vokabularu, i da ne nabrajam dalje.