Take Me As I Am

Ponekad se pitam kome uopće možemo vjerovati, ako i vjerujemo, možemo li to uzeti kao takvo i živjeti mirno ne razmišljajući da će sutra biti drugačije?? Možemo li i nakon 10 godina života s nekim zaspati navećer mirni i probuditi se u jutro prvog dana 11-te godine ili bilo koje druge, smireni i sretni. Zaštićeni u "našem" svijetu naših istina?? I takvi krenuti u svijet u uhvatiti se u koštac sa svim što on nosi?? Ili možda i ne možemo taj luksuz uživati do vijeka. Danas je razveden brak dvoje divnih ljudi koje sam poznavala. Ne kažem, ne znam sve, ali vjerujem da su se voljeli. Da li su se zaista poznavali??? Tko zna?? Možda je to samo bilo 10 GODINA SAMOĆE UDVOJE.

Da nema iskušenja nikada ne bi postali jaki, život je rast i napredak, sadržaj je bitnjiji od forme, puno brakova samo su formalni...društen čovjek nikada nije sam...

Naravno da su se poznavali, ali žele upoznati i nešto drukčije. To je bilo 10 godina spoznavanja. Čemu jadikovanje?? :)))

Ideja o točci do koje treba dotrčat i onda se tu za vijeke vjekova mirno zavalit je promašena...impresivno je kad se nađe dvoje ljudi koji uzajamno prate tempo i pravac partnera (ne po diktatu, već podudarnošću svakodnevnih odabira), no izgledi za to su kao da prospeš vrećicu pikula niz liticu i očekuješ da ćeš u podnožju naći dvije sljubljene staklene kuglice...

možda su se previše voljeli... :))