Cuspajz u glavi

Psihijatrijska bolnica. Hodnikom širokim tek metar i nešto sitno, u kojem se izražajno može osjetiti smrad urina, hodam za podebelom sestrom, raščupane kose. Medicinska kuta izgleda toliko nategnuto na njenoj bujnoj guzici, kao da će se rasparati svakog trena.
Pogled mi skreće prolaz pokraj sobička iz kojeg odzvanjaju muški urlici. U sobici, metar sa dva metra, popljesniviloj, koja zaudara na sve osim na friški zrak leži zarastao muškarac zavezan remenjem za metalni krevet koji je pola noge kraći od njega. Susret oči u oči u meni pobuđuje određenu dozu straha.. Prazan pogled tog ubogog muškarca koji ima tek 30-ak godina izazvalo je u meni znatiželju. Prilazim vratima, no zaledim se kad iz njega izlete bijesni urlici kakve vidimo na hollywoodskim filmovima gdje nekoga masakriraju. Pažnju mi skreće ona podebela sestra koja je zadnjih 10 minuta izrovala pola nosa.
Nastavljam laganim korakom za njom prema kraju hodnika. Sestra otvara zadnja vrata s desna.
–Tu smo- govori mi hladnim glasom.
-Nemoj se previše približavati. Izgleda bezopasno, ali nije baš svoja- upozorava me prije nego zatvori vrata. Kimnula sam glavom i zakoračila u sobu. Ova soba je bila duplo veća od one u kojoj je pomahnitali Tarzan ležao. Sjela sam na stolac koji je bio smješten u kutu sobe. Na drugom kraju sobe bio je smješten krevet ne kojem je sjedila preljepa djevojka, duge plave kose i gledala kroz prozor. Bila je to moja prijateljica. Tišinu je prekidalo njeno povremeno pjevuckanje dječije pjesmice. Bez obzira što bih joj rekla, nije obračala pozornost ni najmanje. Nije čak ni pogledala tko je ušao.
Na oči su mi navrle suze. Kako se tako inteligentna, pametna i zgodna djevojka, koja je bila puna energije i optimizma, može pretvoriti u takvo prazno i hladno biće?- to mi je pitanje bilo u glavi.
Nisam htjela..-Progovorila je nakon podužeg muka, koji je trajao oko 30-ak minuta.. Okrenula se prema meni.
-Nisi ti kriva… znamo to!- pokušala sam joj se nekako približiti, makar sam znala da bilo što da kažem, ispast će krivo. Kroz glavu mi je prozujalo uzbuđenje jer sam ja bila prva s kojom je progovorila nakon 3 mjeseca pjevušenja jedne te iste pjesmice.

Prije samo tri mjeseca bila je tako živahna, vesela.. jedina briga joj je bila hoće li obući plavu ili rozu majcu. Ana je bila djevojka koja bi svima uljepšala dan, ma kako žalosni bili. Kad ste nju samo vidjeli onako poletnu i konstantno nasmješenu, zaboravili biste sve brige… I onda se dogodilo to što se dogodilo. Taj dan joj se nije dalo čuvati svog dvogodišnjeg brata, no mama joj ga je baš uvalila kad je trebala ići s markom na kavu. Nakon podužeg prepiranja, onako živčana, uzela je brata i otišla se naći s Markom. Bili su u parku. Ana i Marko su sjedili na klupici dok se njen mlađi brat igrao u pijesku sa ostalom djecom. Marko je napokon taj dan poljubio Anu, a ona je htjela da taj poljubac traje cijelu vječnost. Tu želju joj je prekinulo škripanje guma i vrisak.. Vrisak malog djeteta… njenog dvogodišnjeg brata..

-..žeim umrijeti..- misli mi je prekinula svojom samoubilačkom porukom.. Nisam mogla zaustaviti rijeku suza koje su mi klizile niz lice. Jela sam do nje i zagrlila je.
-..znam da nema riječi koje će ti pomoći da se bolje osjećaš, ali znaj da su oko tebe ljudi koji te razumiju i koji te vole, i koji znaju da ti nisi kriva.-pokušala sam ju utješiti barem malo.
Već sam vidjela veliki napredak pošto su zadnja tri mjeseca svi mislili da je totalno prolupala. Nije govorila, nije jela, iz nje se nije mogao razaznati nikakav ljudski oblik komunikacije. Mjesecima je samo sjedila, u istom položaju i pjevušila bratovu najdražu pjesmicu. Osjećala sam se malo bolje kad sam shvatila da je ona ipak «tu».

vjerujem da joj je tvoj posjet puno značio ;) dogodi se, kako se "pretvorila", tako će se opet "pretvoriti" u novu i odrasliju, držim sretnice da to bude što prije...

Prijatelj je životni lijek, a ljubav je također univerzalni lijek... svi smo mi junaci ponekad, a slabi opet u nekim situacijama, nijedan čovjek nije otok... tko zna zašto živi, uvijek će znati kako će živjeti...energija i radost prelaze iz ruke u ruku...