Ljubav kao utopija

Iskričarenje

Zašto i kako se postaje tužan? Za vlastitu tugu ponajprije krivi smo mi sami…vječito ponavljanje istih grešaka, otvaranje, zapravo nepoznatim ljudima koji, zbog i poradi emocija nisu tu, već vežu neke svoje interese, partnerske i ine, kojima bi prikrili da bježe od bilo kakvog rizika koji bi se možda i mogao slučajno zvati – ljubav. Dakle, iskrenost ovdje ne prolazi. Osjećajnost također nije poželjna. Ljudi koji se vrte oko tebe, promatraju tvoje lice, ruke, usta, da li si odjenula ovo ili ono….racionalno prebiranje po materijalu žene, njezinog intelekta, smisla za humor, erotičnosti i sličnog….vjeroispovijesti….jesi li i koliko duboko zabrijala u vjeru….i tako dalje..sve dok se ne pronađe greška. Greška u materijalu. Nikoga zapravo tu ne zanimaju drage i suptilne riječi. Nickovi se vrte kao roba na Flohmarktu i tako unedogled…Traženje bez potrage. Na brzinu izvučeni zaključci. Iskirca….

a dugo si na netu da sve to znaš??

dovoljno dugo da bih sve to znala...i nisam ni rekla ni napisala ništa novo...

slažem se, pa ako je to javna tajna ...
čemu trošiti vrjeme..

lepo si to napisala :)) baš volim ovaj ringišpil :))

i ja isto...sve je to jedan lepi šareni buvljak u kojem uglavnom ničeg nema...a svi se nadamo...he he...da nekaj ipak bu

je, da :)) ko proštenje ili kirbaj :DD

...od cijele ove price...zanimljivija je ta cinjenica...da pored toga što sve znamo...kavi su ovdje ljudi...i što nas sve ovdje ceka....pored milion puta prokletog dana..dolaska na iskricu...svaki put se iznova tu vracamo...sa nadom....da ce možda ovaj put biti bolje...

ako pođem od sebe, a nisam valjda jedina, ima nade za sve ono...čega nema :))

ima nade! treba imat jako srce poput čekića, kao što je moje...odnjonjati jedno vrijeme, distancirati, pa opet ispočetka...

hihihiii...teško da mi ovdje može bit bolje nek kaj sad je! no ne bum se bunila ak se zalomi mislim to bolje ! :DD

ma nema tu srece....

zanimljivo je kako su dva bloga, ovaj tvoj i onaj od ercegovca gore pogodila točno ono što mislim danas. ... a zašto se vračamo...zato jer se uvijek i iznova nadamo da se se ispiranjem i isprianjem mulja i sitnog pijeska, možda jednom zaustaviti i grumen zlata. Samo, hoćemo li ga tada jefitno prodati?

Ako znaš što tražiš , naći ćeš ! Ali ne vrti svaki kamen u ruci , baci svaki što grubom površinom i crnom bojom , u Tebi toplinu ne šire . Ne gledaj ni glatke i sjajne , iz čije dubine, hladne misli vire . To što vrijedi , nije lako naći . Al ako želiš - već češ se snaći .

to s kamenčićima, huti, jako si dobro rekao, mene zanitaju uvijek ovi sjajni, ebemu, nikak da naučim...i rima ti je dobra...stihoklepac pravi...

Padaš na sjaj , a bitnija je toplina . Iako , od lijepog grožđa - bude dobra vina . Treba znati , i osjećati .

za vlastitu tugu su kriva naša vlastita očekivanja koja su sve samo ne realna...obično su očajni ljudi spremni povjerovati u sve ako je dobro i slatko zapakirano
(drage i suptilne riječi)...poslije buđenja nada se više lažna ne javlja i ne postoje oni "drugi"

točno zboriš...kriva su naša vlastita očekivanja...očaj ne, iz očaja se ljudi bacaju u rijeku a ne u tuđi zagrljaj...kriva je ona prokleta jebena čežnja..da ćeš jednom ipak pronaći tu skladnu komplementarnu i strahovima neopterećenu dušu....

...da spontano i prirodno hodate i gledate u istom smjeru...a obično je taj smjer krivudav i opak