Ljubav kao utopija

Napisat ću vam
Jednu pjesmu,

Odmah!

Da odvratite
Pogled
Od riječi,
Nijemih,
Gluhih,
Glupih,
Razasutih,
Pa opet
Okrenutih
Nama,
Riječi,
Prostačkih,
Dragih,
Što nas
Za nos vuku
A mi se tome
I smijemo…
I plačemo…
Kako kad
I kako gdje
Kad nas
Uštipne
Za obraz
Ta
Nepoštena
I
Neoprezna

Riječ

Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi reagiraju na riječi, hrane se riječima i žive od riječi, radije nego da žive u stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajući: “Ne slažem se s time da riječi toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” Čovjek, izvan sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem, ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” Čovjek se napokon smirio. I tada guru reče: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?” Riječi, riječi, riječi, riječi. Kako nas samo mogu zarobiti ako ih ne upotrebljavamo pravilno.
Anthony De Mello

i ja tebe volim večeras, malo....

Ha, ha, ha, riječi....baš su zahebane...ali volim ih baš zato što su takve...svašta mogu pokrenuti u nama...

a ja ne volim kad neko piše zahebane, umjesto zajebane.
jer taj netko ne cijeni riječi, već drkanje u prazne fasade

dobro onda, zajebane, zadovoljna? Fato?

mene je lako zadovoljiti kad sam iz Bosne

navikla na humanitarnu pomoć i crnačku čunu