Cuspajz u glavi

 
Postoje trenuci u životu kad mislite da je sve otiško kvragu, da iz svih tih govana nema izlaza i da je najbolje da počnete pogledavati vrhove zgrada jer ćete uskoro morati izabrati jedan od njih i skočiti na glavu. A onda jedno jutro zazvoni mobitel, a vi kako ste već i navikli misliti crno, samo molite Boga da još netko nije umro ili se ženi jer nemate ni za germu.. no, osoba s druge strane vam jednom rečenicom promjeni cijeli vaš svijet. Upravo vam je ponudila nešto što će vas izvuči iz tog vašeg svinjca koji vas guši…
Jeste li primjetili kako vam se tada prioriteti mjenjaju? Pogotovo nakon izlaza iz problema. Prije toga biste pomislili kako bi lijepo bilo imati barem sto kuna da preživite do kraja tjedna, razmišljali ste kako ćete štediti za takve trenutke kakvi su vas mučili.. A sad, kad ste se izvukli iz financijske gabule, razmišljate kako bi bilo lijepo uštediti za neko egzotično mjesto na ovom planetu, gdje ćete po cijele dane ležati i pijuckati martini na nekoj pješćanoj plaži.. A kad bi netko prevrtio film unatrag, u ono vrijeme prije tog telefonskog poziva, let na takvo mjesto bio bi vam beskrajno nedostižan.
 
Jeste li se ikada zapitali čemu vam služi vaša glava, osim da vam spriječava padanje kiše u želudac? Jeste li ikad bili znatiželjni kako mozak funkcionira ili ste jednostavno bili zadovoljni činjenicom da znate da imate glavu, a kako ona funkcionira vam baš i nije neki izazov za saznati? Ljudi su čudni.. Bave se milijunom ostalih drugih stvari koji se dotiču njihove neposredne blizine, bave se tuđim problemima, tuđim brigama i vanjskim svijetom, a tako malo znaju o sebi. Kladim se da 50% svjetske populacije nije ni svijesno sebe, ili ako je, to je samo površno. Koliko vas je zapravo barem jedanput sjelo i razmišljalo o tome tko ste vi zapravo, što ste, kako funkcionirate, što vas veseli, što vas čini tužnima? Koliko vas je zapravo svoje mišljenje podvrglo kritici vlastitog uma, preispitalo jeste li svojim postupcima ikoga povrijedili ili usrećili? Koliko vas se zapitalo kako mozak projecira sliku u mozgu, i dal ste uopće znali da ju projecira obrnuto proporcionalno od slike koju mi vidimo?
Takve stvari su obično «teške» ljudima, jer je to za većinu beskorisno razbijanje glavom, bolje da se pozabave smišljanjem kako će kupiti još jedan spojler na svoj, ionako ružno pretrpan auto!
 
Glazba? Što je uopće glazba? Kako nas glazba smiruje? Zašto našem mozgu (psihi) pašu ritmički povezani tonovi ili ritam? Čudno je to kako zapravo u određenim razdobljima u životu mijenjamo ritmove. Sa 6 godina nam se sviđaju dječije pjesmice koje imaju rimom povezane stihove o zeki i potočiću, sa 14 nam se sviđa što više električki proizvedenih bučnijih tonova, što više bubnjeva to bolje (vjerojatno zbog viška hormona i adrenalina), kasnije nam paše malo laganija muzika.. I uvijek me fasciniralo to što ljudi koji su u tužni vole slušati i tužne ljubavne pjesme koje ih još više rastuže.. Hmmmm, pa zar nije cilj da ako smo tužni, da se razveselimo? Ali mi radimo upravo suprotno, navijemo Toni Braxton i pustimo «Unbreak my heart» te se tražimo u njenim riječima..
I da, uvijek se tražimo u pjesmama. Vjerojatno zato ne slušamo himne, jer se ne možemo naći u stihovima «Mila kuda si nam ravna…»!
 
Što to zapravo potiče određene ljude da razmišljaju o ovakvim stvarima? Ili što ih blokira da ne razmišljaju? Možda je u pitanju lijenost vlastite psihe, neistreniranost ili pretjerana treniranost mozga? Tko zna.. Svi smo mi različiti. Nekoga zanimaju matematičke jednadžbe, dok drugi uživaju u filharmonijskim orkestrima, treći pak proučavaju dijelove svog motora, četvrtima je nogomet nešto najlijepše što se čovjeku može dogoditi.. I zapravo je laž ona rečenica: suprotnosti se privlače. Kako se suprotnosti mogu privlačiti? Istina je da po svim kemo-fizikalnim zakonima minus i minus daju plus, no u međuljudskim odnosima vlada sasvim drugačiji zakon. Npr. imate ženu koja je vegetarijanka, bavi se fintessom, studira ekonomiju, a njen muž je tjelesno neaktivan, već sa 25 ima laganu škembu od pive, voli jesti slavonsku kuhinju (pečeni odojak, kulen..), po zanimanju je automehaničar.. Što takvo dvoje ljudi može imati zajedničko? Ljubav? Sve je to u redu dok ljubav, odnosno, zaljubljenost traje, no što se dogodi kad to prođe, jer prođe s vremena na vrijeme… Ostanu samo iritiranja i počinju se primjećivati navike koje vas kod partnera smetaju. On ostavlja čarape po cijelom stanu, ona želi apsolutnu čistoću. Njega ne zanimaju večernji izlasci na večere, ona bi htjela petkom izlaziti u Esplanade, a on uporno petkom ruži sa ekipom u lokalnoj birtiji. Ona želi podići standard života na najvišu moguću razinu, ambiciozna je, a njemu je svejedno, ništa mu ne fali.
Pa kako onda to dvoje može potvrditi izreku da se dvoje različitih ljudi privlači? Takve veze vrlo brzo propadaju. Ima slučajeva gdje postoje razlike, no one su ili male ili se razlikuju u samo jednoj stvari, npr.u kuhinji.. ako je on pokladnik dobrog obilnog ručka, a ona jede toliko da se ne sruši od gladi. Takve razlike se lako riješavaju kompromisom. No kako kompromisom riješiti ljudska uvjerenja, ljudske navike razmišljanja i poimanja svijeta? Nikako.. Svi napočetku misle: «pa nema to veze, mi se volimo i riješit ćemo sve razgovorom!» Da, istina, ali prvih godinu dvije.. što je kasnije? Kasnije se događa da netko ostane povrijeđen, bilo prekidom ili pokoravanjem autoritarnijoj osobi. I koliko god grozno nama zvučala ona rečenica «On/ona nije iz tvog ranga» ipak je istinita. Teško će jedan čovjek koji je završio za vodoinstalatera biti sretan sa jednom odvjetnicom. Ljudi koji odlaze na pravni fakultet imaju drugačije ciljeve od onih koji su otišli u stručnu školu..
 
Ego.. što je ego? Jel to neki naš unutarnji čovječuljak koji je pun sebe i na neke kritike o njemu ostane uvrijđen? Kako volimo kad primimo pohvalu za nešto što smo učinili, a kako se samo znamo uvrijediti kad čujemo kritiku.. tada samo tražimo neka opravdanja da ne bi sami sebi priznali da smo možda nešto krivo napravili. A ti ljudi koji su nas iskritizirali, možda nisu mislili ništa loše, možda su nam samo htjeli pomoći da taj naš rad učinimo još boljim. Ali ne, mi smišljamo svakakve grozne pridjeve za njih, automatski nalazimo i na njima neke pogreške, po mogućnosti odlazimo da najboljeg prijatelja da mu ispričamo kako je ta osoba glupa i ne zna nešto raditi.. A zašto? Zato što nam je netko povrijedio naš Ego i on nas sada vilama bocka po srcu. Umijesto da priznamo pogrešku i zahvalimo čovjeku što vam je pomogao. Svi griješe, neki više, neki manje. To nije sramota. Sramota je zgriješiti i ne shvatiti svoju pogrešku. Ne priznati ju. Ok, slažem se da postoje ljudi koji vas pokušavaju uništiti pa vas kritiziraju da vam otežaju posao, samo kako bi oni uspjeli. Ali to znamo kad se događa.. Ali ove dobronamjerne kritike.. zašto je to tako teško prihvatiti ljudima?
Cijeli život se dokazujemo nekome, pokušavamo biti najbolji samo kako bi čuli one riječi «svaka čast čovječe!». Jesmo li uistinu tako mali i plitki da nam trebaju takve riječi da bi se osjećali vrijednima?

Lijepo napisano.

Samo o onom odlomku koji se odnosi na preispitivanje...preispitujem se da mi je vec zlo od toga...i radje bi da mogu razmisljao o spojleru za auto...

2 Itzak: Ja samo razmišljam o svemu.

Sličnosti se privlače, ono što ti pripada to će ti doći, ono što ode od tebe nikada ti stvarno nije ni pripadalo...muzika je lijek za dušu...